„Tako dakle“ u Poslanici Efežanima (2,19)

Poslanica Efežanima općenito govori o stanju Crkve potkraj 1. stoljeća, u kojoj su prevladavali kršćani nežidovskog podrijetla koje autor podsjeća na kršćanski identitet i židovske korijene, tj. na jednu te istu povijest spasenja koja ima svoj vrhunac u Krist, čijom smo žrtvom, mukom, smrću i uskrsnućem svi spašeni te s Bogom i međusobno pomireni. Točnije, Poslanica Efežanima i njen biblijski odlomak Ef 2,11-22 obraća se novoobraćenim kršćanima iz poganstva i kršćanskim zajednicama sjeverozapadne Male Azije, čiji je centar Efez, ovim riječima: “¹¹ Spominjite se stoga da nekoć bijaste neznabošci u tijelu – neobrezanicima su vas zvali oni koji se zovu obrezani, rukom, na tijelu – ¹² i da u ono vrijeme bijaste izvan Krista, udaljeni od građanstva izraelskoga, tuđi savezima obećanja, bez nade bijaste i neznabošci na svijetu.¹³ Sada pak, u Kristu Isusu, vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj.¹⁴ Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.¹⁵ Zakon zàpovijedi s propisima obeskrijepi da u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazda jednoga novog čovjeka¹⁶ te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo.¹⁷ I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu,¹⁸ jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu. ¹⁹ Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji²⁰ nazidani na temelju apostolâ i prorokâ, a zaglavni je kamen sam Krist Isus.²¹ U njemu je sva građevina povezana i raste u hram svet u Gospodinu.²² U njemu ste i vi ugrađeni u prebivalište Božje u Duhu.”

Odlomak Ef 2.11-22 se može podijeliti u tri dijela. Prvi dio (rr. 11-13) govori o bezbožnoj prošlosti naslovnika poslanice koji su nekoć bili bez nade u spasenje, daleko od Boga i Krista, daleko od Izraela te daleko od Saveza s Bogom i Božjih obećanja. U  ovom dijelu isticanje prošlosti služi kako bi se naglasila veličina njihovog sadašnjeg stanja bliskosti s Bogom koju su zadobili po Kristu. Drugi dio (rr. 14-18) u središte stavlja Kristovu spasonosnu i pomirbenu žrtvu na križu koja je glavni uzrok međusobne pomirbe Židova i pogana te glavni uzrok najvažnije pomirbe s Bogom, koja je bila potrebna i jednima i drugima, kako bi po Kristu i u Duhu Svetomu svi zajedno imali pristup Bogu Ocu. Konačno, treći dio (rr. 19-22) sažima cijeli odlomak te uvodi u širu stvarnost novog stanja novoobraćenih kršćana iz poganstva.

U treći dio smješta se i r. 19 s početnim česticama “tako dakle”, koje imaju izrazito važnu ulogu koja nadilazi taj isti redak. Naime, ove čestice, osim što uvode u sažimanje i rezultat prethodno izrečenog, ujedno učvršćuju i pojačavaju naglasak na značajnu promjenu i prijelaz koji se dogodio s naslovnicima poslanice, koji su nekad bili daleko od Boga i Krista, izvan spasenja. Kristovom smrću, koja je uzrok promjene i prijelaza, oni su pomireni prije svega s Bogom i zatim sa Židovima, s kojima sada tvore jedan (novi) narod Božji, Crkvu, koja je klica jednog novog otkupljenog i pomirenog čovječanstva u Kristu. Upravo u trećem dijelu, u rr. 19-22, početne kombinacija čestica “tako dakle” uvodi u sveobuhvatni rezultat i posljedice Kristove žrtve na križu te u sadašnju stvarnost i povlastice novog stanja u kojem se nalaze ti isti kršćani, koji više nisu “tuđinci ni pridošlice, nego (ste) sugrađani svetih i ukućani Božji” (r. 19).

Iako se redci 2,19ss odnose na rr. 11-13, oni ih nadilaze jer novoobraćeni kršćani prestankom tuđinstva u odnosu na Boga i Božja obećanja ne postaju sugrađani Izraelaca, već u Kristu zajedno s drugim kršćanima postaju sugrađani novog Božjeg naroda, Crkve, i ukućani Božji, dio Božje obitelji. Dakle, rječce “tako dakle” u r. 19 ne uvode u očekivani rezultat prošlih događanja, argumentacije ili naracije, već donose prijelaz u jedno novo stanje u kojem sadašnje posljedice Kristove žrtve (rr. 13-17) ne vode u očekivanu pripadnost izraelskom narodu (državljanstvu), već vode do državljanstva u Božjem narodu i pripadnosti Božjoj obitelji. Kulminacija i krajnji rezultat Kristove spasonosne i pomirbene žrtve, tj. potpuna novost očituje se u tome što nekadašnji pogani, sada, zajedno sa svima koji vjeruju u Krista, koji je temelj svekolikog života Crkve, ne samo da imaju isti pristup Bogu Ocu (r. 18), već čine jedan sveti Božji Hram (r. 21). Najveća i dotad nečuvena novost koju je Krist donio sastoji se upravo u tome da kršćanska zajednica, uključujući svakog njenog člana, po Duhu Svetome koji u njoj prebiva, čini jedan sveti živi Božji hram i Božje prebivalište na zemlji (rr. 20-22).

Redci 19-22 i cijeli odlomak 2,11-22 predstavljaju vrhunac Božjeg spasiteljskog djela u Kristu, o kojem je riječ u cijeloj Poslanici Efežanima, koja prijašnje bezbožno stanje naslovnika poslanice navodi samo kako bi se naglasila veličina sadašnjeg povlaštenog statusa kršćana, koji su postali sugrađani svetih i suukućani Božji. Povlašteni status novoobraćenih kršćana doživljava vrhunac u postajanju dijelom jednog svetog Božjeg hrama u kojem prebiva Bog po svome Duhu.