Teologija ne može pobjeći od onoga što se događa u Crkvi i društvu

Nakon 40 godina župničkog staža prošle jeseni došli ste na službu rektora riječke katedrale. Kako vidite mjesto i poslanje katedralne crkve u pastoralnom kontekstu Rijeke, a i cijele nadbiskupije?

Katedrala je naziv za biskupsku crkvu u kojoj je biskupski stolac, zvan katedra, a znak je biskupske naučiteljske i pastirske službe te simbol jedinstva u vjeri. Iz na Drugom vatikanskom koncilu nanovo zadobivena gledanja na biskupsku službu proizlazi posebno značenje katedrale kao mjesta ne samo stolovanja mjesnog biskupa nego i mjesta okupljanja naroda Božjega jedne partikularne, mjesne Crkve, biskupije. U riječkoj katedrali, u liturgijskim slavljima s nadbiskupom Matom događa se Crkva. Navlastito je ovo očito u euharistiji.

Nadalje, riječka je katedrala glava i majka svih crkava u Riječkoj nadbiskupiji. Moglo bi se teološki reći da je riječka katedrala neko utjelovljenje naše nadbiskupije. Ovakvom gledanju na katedralu u pastoralnom kontekstu nadbiskupije bila bi primjerena neka uzornost ne samo u uređenju sakralnog prostora katedrale nego i u liturgijskim slavljima dostojnih susreta sa samim Bogom te u izvanliturgijskim kvalitetnim kulturnim događanjima. Kao što je biskup pozvan biti uzor u biskupiji tako i biskupska crkva, katedrala, treba prednjačiti prije svega na liturgijskom području.

Tradicionalna korizmena hodočašća u katedralu kao i slavlje stote godišnjice uspostave biskupije te jubilarna godina jesu prigoda za jačanje svijesti da smo kao pojedinci i kao župna zajednica dio jednog živog organizma, koji zovemo Riječka nadbiskupija, a po njoj dio sveopće Crkve.

No katedrala je ne samo mjesto bogoštovna okupljanja vjernika kršćana, ona je kao spomenik kulture ovoga grada otvorena kako zainteresiranim građanima tako i ostalima koji kao turisti posjećuju Rijeku. Iako sam istom počeo živjeti službu rektora katedrale, zamjećujem nova i meni osobno poticajna područja svećeničkog djelovanja.

Općina Kostrena u prosincu vam je dodijelila nagradu za životno djelo. Dok Vam čestitamo, možemo Vas zamoliti da nam kažete koja iskustva nosite iz pastoralnoga rada u župi u Kostreni. Bila je to Vaša, kako ste rekli, prva i zadnja župa. Kako ste protumačili ovo priznanje svjetovnih vlasti, općinara, a time i građana mjesta u kojem ste 39 godina bili župnik? Kakva je bila suradnja sa širom zajednicom Općine Kostrena?

Iskustva koja nosim iz pastoralnog rada u Kostreni mnogobrojna su i slojevita. Istom sada kad sam dospio na drugo radno mjesto, s prostornom distancom, kostrenska iskustva u svom srcu prebirem i vrijednosno pretresam. Taj je proces u tijeku.   

Posebno duboko u srce urezali su mi se prvi dani i mjeseci nakon mog dolaska u Kostrenu. U jesen 1985. došao sam u župe svete Lucije i svete Barbare, gdje prije nikad bio nisam. To su mi bile prve župe. Kad sam na upravljanje preuzeo ove župe u Kostreni, istodobno sam imenovan predavačem na Teologiji u Rijeci, kamo sam svakodnevno putovao. U situaciji nepoznavanja ikoga u Kostreni, odmah od prve nedjelje počele su mi pomagati neke obitelji. U početku je bilo teško i bez tih ljudi, koji su u meni vjernički prepoznali svećenika kojega im Bog šalje, vrijeme prilagodbe i početka istinskog pastoralnog rada dodatno bi se oduljilo.

U nizu godina kasnije bilo je bezbroj upečatljivih i obogaćujućih iskustava i događaja iz života jedne i druge župe – mnoga hodočašća, svečane proslave zaštitnica župa, nedjeljna euharistijska okupljanja, mjesečne kateheze za odrasle, subotnje pripreme za nedjeljnu misu, molitvene zajednice „Zrno“ i „Vojska Bezgrješne“, župni vjeronauk za pojedine razrede osnovne škole tijekom tjedna, pokornička bogoslužja prije Božića i Uskrsa, pobožnost križnog puta u prirodi u Velikom tjednu, tjedne probe i nedjeljna liturgijska okupljanja župnog zbora, temeljite obnove jedne i druge župne crkve, obnova orgulja i plovanije u Sv. Luciji.

Svakodnevna predavanja na Teologiji u Rijeci od mene su iziskivala čitanja knjiga i pisanje. Pretresajući vlastiti  život, pojavi se misao da sam ponekad previše govorio, a premalo slušao sugovornika, da sam svijetu ideja davao prednost pred konkretnim sadašnjim pitanjima.

Suradnja župnih vijeća i župnika s Općinom bila je odlična jer ravnali smo se po načelu da demokratsko uređenje Općine nije posloženo po kršćanskoj mjeri nego tako da se u takvom uređenju kršćani moraju boriti za svoje vrednote i u mjestu življenja izboriti za sebe poželjan društveni status. Imali smo kvalitetne projekte za sakralne objekte. Takve je projekte gotovo uvijek Općina prihvatila i financirala, tako da je u odnosu na prijašnja vremena učinjeno mnogo u obnovi i održavanju svih sakralnih zdanja u jednoj i drugoj župi. No suradnja nije bila ograničena samo na obnovu crkvenih objekata nego se odvijala na području kulture, odgoja i obrazovanja te sporta.  

Što se tiče dodijeljenog mi priznanja Općine Kostrena, ta je nagrada jedne sekularne institucije u meni pokrenula nutarnju snagu i neku meni do tada nepoznatu jakost, što me je jako iznenadilo. Ta pokrenuta nutarnja snaga i duševna jakost nose me i sad u novoj radnoj i životnoj sredini u Rijeci. Zahvalan sam onima koji su ideju priznanja pokrenuli i iza nje stali.

U ozračju proslave 100 godina biskupije u Rijeci, kako biste ocrtali obličje vjernika katolika ovoga kraja, iz iskustva pastoralnog rada u Kostreni?

Jedan realan profil vjernika katolika ovog kraja ne usuđujem se skicirati. Naime katolici ovoga podneblja proživljavaju društvene, kulturne i religijske fenomene tipične za sadašnju europsku civilizaciju. Jedni kršćansku vjeru prihvaćaju kao nasljeđe primljeno od roditelja, podržavano kao tradiciju koja nema nekog utjecaja na život dotičnih čuvara te tradicije. Drugi opet od učenja Crkve prihvaćaju ono što sami žele vjerovati i moralno prakticirati. Treći su oni koji „nemaju vremena“, Boga smatraju drugotnom vrijednošću, koju se privremeno ili za stalno može ostaviti po strani radi hitnijih i važnijih stvari. Ima i onih koji su slobodno, svjesno prihvatili kršćansku vjeru, obnavljaju je i produbljuju te se trude živjeti vjeru u trojedinoga Boga.

No pri eventualnoj prosudbi nečije vjere u Boga valja biti oprezan. Apostolu Pavlu, koji odustaje u prenošenju vjere u nekom grčkom gradu jer smatra da tu nema zainteresiranih i otvorenih za evanđelje, Bog govori: „Ne boj se, ja imam mnogo naroda u ovome gradu.“ Naime u Kostreni, a slično će biti i drugdje, ima ljudi koji se drže daleko od Crkve, možda nemaju ni krsni list, no slušaju svoju savjest, po njoj ravnaju svoj život i time, na neki način, pripadaju Božjem narodu.

Tri desetljeća bili ste profesor na Visokoj bogoslovnoj školi, odnosno Teologiji u Rijeci. Možete li objasniti čitateljima važnost teologije kao znanosti za poslanje Crkve? Pita li se teologe dovoljno i sudjeluju li u dovoljnoj mjeri u djelovanju Crkve?

Više od tri desetljeća predavao sam u Rijeci na Teologiji. Tada je 40 % mog radnoga dana otpadalo na predavanja u Rijeci, a 60 % na pastoralni rad u kostrenskim župama.

Crkva je poslana novim naraštajima posredovati objavljenu božansku istinu govorom koji je tim naraštajima primjeren. Ovdje je zadatak teologije značajan, usluga što ih teolozi Crkvi pružaju nenadomjestiva. Kao služba riječi Božje teologija je ne samo znanstveno promišljanje sadržaja objave nego je takvo razrađivanje objave koje omogućava da riječ Božja u svakom vremenu bude razumljiva i svakome dohvatljiva. Dokumenti Svete Stolice potiču biskupe u biskupijama neka, prije nego što progovore svojom učiteljskom riječju o nekom pitanju ili problemu, pozorno saslušaju teologe i druge stručnjake. Nije dovoljno samo ponavljati staru istinu u ondašnjoj formulaciji s ondašnjim naglascima.

Nadalje, teologija je kritika crkvene prakse. Teologija služi Crkvi u njezinu poslanju, putem odmjeravanja i ocjenjivanja prakse. Teologija ne može pobjeći od onoga što se događa u Crkvi i društvu, ne može se baviti samo visokim teoretskim promišljanjima odvojenim od konkretnog života Crkve. Teologija treba proučavati današnju praksu u Crkvi i podvrgavati je kritici i tako biti pomoć Crkvenom učiteljstvu i cjelokupnoj Crkvi. Teorija može ponekad izgledati životno prazna, praksa pak bez teorije lako postane slijepa.

Teološkog studija, nažalost, više nema u Rijeci. Osjeti li se taj nedostatak?

Organiziranog filozofsko-teološkog studija, koji je donedavno bio u Rijeci, više nema. Rijeka, sveučilišni grad, ostala je, ne svojim propustom, bez teološke visokoškolske ustanove, što je osiromašenje kako za Riječku metropoliju tako i za grad Rijeku, grad koji se ponosi svojim različitostima i inkluzivnošću. To osiromašenje doživljavaju ne samo kršćani ovoga grada nego i šire. U jednoj fazi rasprava o dvopredmetnom studiju i uključenju teologije u Riječko sveučilište i sâm sam sudjelovao. No do danas ne znam pravi razlog ili prepreku tom htjenju i naumu.

Predavali ste ekleziologiju u vremenu nakon Drugog vatikanskog sabora. Koje je promjene u shvaćanju Crkve i njezina poslanja tada donio Sabor? Što je Crkva?

Na Drugom vatikanskom koncilu središnja tema bila je Crkva. Na njemu je Crkva na nov način definirala svoj odnos prema svijetu – ne više obrambeni nego dijaloški stav. Crkva se pojavljuje kao dio sveobuhvatna otajstva – otajstva Boga. Crkva je od trinitarnog Boga okupljen narod Božji. Princip života ovoga naroda jest Krist. On, Krist, a ne Crkva, svjetlo je svih naroda. No princip života Crkve nije samo Krist nego i Duh Božji. On otvara pristup Crkvi kao otajstvu. Ovaj Koncil ističe dostojanstvo i vrijednost laika u Crkvi. Crkva je sakrament, znak i sredstvo sjedinjenja s Bogom i sredstvo jedinstva cijelog ljudskog roda.  

Kakvu Crkvu želi papa Franjo?

Papa je na početku svog pontifikata u prvom velikom intervju izjavio da Crkvu vidi kao onu koja na bojnom polju povija rane i pomaže ljudima u nevolji. Po onome što je Papa kasnije govorio, pisao i kako je postupao, moglo bi se zaključiti da je Papina ekleziologija južnoamerička ekleziologija.

Podučavali ste i ispratili brojne generacije studenata. Što biste danas, kao svećenik i teolog, poručili mladima koji razmišljaju o svećeničkom pozivu? Zašto krenuti putem Krista?

Zašto krenuti putem Krista? Ja sam krenuo jer sam doživio da sam pozvan i odazvao sam se. Krist i danas zove. Zašto je onda tako malo svećeničkih kandidata? Uzroci su mnogi. Rekao bih da svi dolaze od ljudi, možda od samih pozvanih, njihove obiteljske sredine, možda župne zajednice, možda od sablazni spolnog zlostavljanja djece od strane nekih svećenika kod nas i širom svijeta.

Možda je tako velik manjak svećenika neki znak s neba Katoličkoj Crkvi Europe! Svećenički je poziv dar Božji, nije ljudsko djelo. Možemo za nj moliti i tamo gdje zapazimo da je netko u sebi čuo i doživio Kristov poziv, pomoći takvoj osobi da se ta biljčica zvanja sačuva, razvije i donosi plodove. Autentičan život, bilo obiteljski bilo svećenički, redovnički, najučinkovitija je potpora onima koji su zamijetili Kristov poziv i u dilemi su kako reagirati.