Teološka mreža Mediterana – objava „Bilješki za teologiju iz Mediterana“, Barcelona

BILJEŠKE O METODI ZA TEOLOGIJU IZ MEDITERANA

Sadržaj

1.    Mediteran kao „teološko mjesto“ 

1.1. Pluralnost, kontekstualnost, kompleksnost 

1.2. Tran(s)formativna metoda 

1.3. Dati si vremena 

2.    Živi kriterij Uskrsa 

3.    „Između“ za razumijevanje 

3.1. Prepoznati / prepoznati se 

3.2. Tumačiti ispričana i prešućena iskustva 

3.3. Birati i djelovati „u mreži“ 

Manifest za teologiju iz Mediterana bio je prilika da javno izrazimo poziv koji smo, kao teolozi i teologinje, hitno osjetili: razvijati, polazeći od ovog „mjesta“, kontekstualnu teologiju. Taj je tekst otvorio neočekivane putove dijeljenja, sastavljene od intuicija, uvjerenja i izbora povezanih s budućim izazovima. Smatramo važnim da se uz Manifest sada pridruži i tekst metodološke naravi koji pokazuje što obilježava teološku praksu polazeći od Mediterana. Teologija iz Mediterana nije samo za Mediteran; govoriti o kontekstualnoj teologiji ne znači zagovarati neku vrstu teološkog partikularizma. Razumijevanje vjere uvijek nastaje u određenom kontekstu, ali u svom oblikovanju u odnosu na konkretnost ljudskoga, ono ima značenje koje nadilazi posebnost tog konteksta. Ne namjeravamo, naravno, shvatiti metodu na jednoznačan način. Dobro znamo da mogu postojati različite perspektive i iskustva. Ovdje želimo samo podsjetiti na neke kriterije koje smo, u susretu među teološkim iskustvima različitih obala, prepoznali kao važne za teologiju iz Mediterana. Kao i Manifest, i ove prve Bilješke predstavljaju tekst otvoren raspravi te mogućnosti daljnjih pojašnjenja i razvoja.

Stranice koje slijede napisane su kroz opsežan proces razmjene i produbljivanja, koji je koristio doprinos stručnjaka, ali je ponajprije bio prilika za plodonosnu razmjenu unutar Mediteranske teološke mreže. Nakon ljeta 2024. formirana je istraživačka skupina o metodi, koja se više puta sastajala na seminarskim susretima, sve do simpozija održanog na Malti prošloga ljeta. Ono što je proizašlo iz zajedničkog rada sabrano je u tekst koji je više puta revidiran i prepisivan uz doprinos svih, nastojeći objediniti različite senzibilitete u uzajamnom prihvaćanju. Tekst stoga nema potpis jednog ili više autora, nego nosi trag utkanih dijaloga, razmjena – ponekad i živahnih – proživljenih tijekom ovih mjeseci, trag sazrelih intuicija i vizija isprepletenih u susretu. Oblikovao se u „među-prostoru“ i upravo je to njegova snaga. Metoda o kojoj govorimo jest, dakle, ista ona iz koje su ove stranice nastale.

Prije nego što uđemo u srž pitanja koje nas izaziva, može biti korisno ukratko objasniti što podrazumijevamo pod „metodom“. Grčka riječ „methodos“ nastala je u kontekstu istočnjačke mistike. Ima indoeuropski korijen u „sad“ (spustiti se na tlo), iz čega potječe „sādhana“, što: 1) u srednjem rodu označava „sredstvo“ kojim se postiže cilj; 2) u ženskom rodu upućuje na „duhovnu disciplinu“ koja se prakticira kako bi se postigla harmonija između sebe i Cjeline.

Zaintrigirani ovim istočnjačkim poimanjem „puta“ (Tao), mnogi su filozofi uvidjeli da metoda nije samo „sredstvo“ izvanjsko životu i istini, nego je njihov sastavni dio. „Meth-odos“ nije samo „put“ koji vodi k istini, nego ga se može djelotvorno prakticirati jedino ostajući „mistično“ uronjen u život i istinu.

Tijekom stoljeća, u zapadnoj misli, ova međupovezanost između „puta, istine i života“ djelomično je oslabila zbog intelektualističkog naglaska koji je poprimio dio kršćanske teologije. U latinskom svijetu kršćanska se vjera kretala u potrazi za sve dubljim razumijevanjem svojih sadržaja (fides quaerens intellectum), no upravo su poticaj nastanka sveučilišta i utjecaj ponovnog otkrića aristotelovske epistemologije (potpomognutog i arapskim posredovanjem) doveli do učvršćivanja „znanstvenog“ načina bavljenja teologijom, podvrgavajući Sveto pismo racionalnom istraživanju prema argumentativnoj metodi. To nije isključilo različite načine bavljenja teologijom, ne samo unutar same skolastike – u mjeri u kojoj nisu svi teolozi smatrali nužnim prihvatiti „znanstvenu“ konfiguraciju teološkog znanja u skladu s aristotelovskim paradigmama – nego i izvan nje, kako svjedoči monaška tradicija sa svojim „mudrosnim“ karakterom: razlika i udaljenost između tih različitih „teologija“ očituje se u prostoru koji se daje drugim zahtjevima ili sposobnostima (primjerice praktično-afektivnima), uz onu razumsku.

Nema sumnje, međutim, da su i skolastički oblik teologije i ponovno otkriće grčko-helenističke filozofske baštine tijekom humanizma temelj ideje „metode“ kao „puta“ koji omogućuje prolazak kroz određeno „područje znanja“ kako bi se lakše došlo do željenog cilja: istine o predmetu spoznaje. Ova definicija pokazuje svoja ograničenja kada se primjenjuje na područja u kojima su u igri odnosi koji duboko uključuju ljudsku osobu.

I. Mediteran kao „teološko mjesto“

1. Pluralnost, kontekstualnost, kompleksnost

S papom Franjom uvjereni smo da je „teološka refleksija pozvana na zaokret, na promjenu paradigme, na ‘hrabru kulturnu revoluciju’“  koja je obvezuje, prije svega, da bude temeljno kontekstualna teologija . Teologija iz Mediterana mora znati čitati u svoj njezinoj gustoći iskustvo koje se odnosi na taj kontekst. Metoda koju zahtijeva teologija iz Mediterana stoga mora biti takva da razvija „mišljenje koje prianja uz stvarnost, ‘dom’ ljudskoga, a ne samo tehničkog podatka, sposobno povezivati generacije spajajući pamćenje i budućnost, te na izvoran način promicati ekumenski put među kršćanima i dijalog među vjernicima različitih religija“ .

Mediteran (po definiciji: more „između“ naseljenih zemalja) traži da ga se prepozna kao „teološko mjesto“, upravo ukoliko prostor „između“, stvarni prostor susreta koji upućuje na Boga, na susret među ljudima i s Bogom, i polazeći od kojega bolje razumijemo Evanđelje Isusa Krista.

Mediteran se predstavlja kao složena i razgranata stvarnost, u kojoj se duga povijest plodnih međukulturnih i međureligijskih odnosa isprepliće s iskustvom sukoba i nasilja; prostor života koji ima posebno bogatstvo značenja, kako je naglasila i nedavna Sinoda biskupa . U tako ograničenom geografskom kontekstu postoji bogata pluralnost religijskih prisutnosti: ona uključuje kršćanstvo, kao i judaizam i islam (ne zaboravljajući ni druge značajne zajednice). U Mediteranu također nalazimo ekosustav koji je sam po sebi bogat, ali ozbiljno ugrožen klimatskim promjenama i drugim oblicima okolišne degradacije. Upravo s iskustvom onih koji žive tu stvarnost, kao teolozi i teologinje, osjećamo se pozvanima suočiti se, nastojeći je dubinski razumjeti, jer ona ima što reći o smislu ljudskoga i njegovu mogućem procvatu. Riječ je o tome da naučimo čitati „znakove vremena“, prema pozivu Drugog vatikanskog koncila, gledajući na specifični mediteranski kontekst.

Kontekstualnost i kompleksnost stoga idu zajedno na Mediteranu. Ako pojam „kontekst“ priziva sliku uzorka nastalog isprepletanjem niti u tkanini, „kompleksnost“ (od latinskog plectĕre, plesti; cum, zajedno) vodi još dublje, ondje gdje se isprepletenosti zgušnjavaju i sve se pokazuje nerazdvojivo povezanim.

Ako, kako se navodi u Apostolskoj konstituciji Veritatis Gaudium, problem nije toliko u stvarnosti i promjeni koja je obilježava, koliko u nedostatku odgovarajućih kategorija za njezino razumijevanje, tada se nameće potreba za metodom koja pomaže proći kroz kompleksnost, znajući da to uključuje i suočavanje s nestabilnošću te izloženost riziku „brodoloma“ ustaljenih shema. Brodolom koji jest gubitak, ali koji istodobno može omogućiti obnovu i rast. Uostalom, nije li početak života obilježen „pucanjem vodenjaka“?

Za suočavanje s kompleksnošću nije dovoljan, premda je nužan, pristup moderne znanosti: analitički i kvantitativni pristup koji omogućuje precizno ocrtavanje problema. Potreban je, u svakom području znanja, „simfonijski“ napor sposoban ponuditi cjelovito, holističko i kvalitativno razumijevanje svijeta. Naime, „fragmentirana i izolirana znanja mogu postati oblik neznanja ako se opiru integraciji u širu viziju stvarnosti“ . To zahtijeva teološku metodu koja je gostoljubiva, sposobna dopustiti da bude dotaknuta i da se mijenja u susretu; put gostoprimstva koji postaje mišljenje-u-odnosu. Metoda koja sabire i daje smisao, ali bez zatvaranja u definicije; koja ostavlja otvorene prostore za kreativnost drugih: u tom smislu poetska (poiesis označava činjenje, stvaranje, djelovanje).

2. Tran(s)formativna metoda

Metoda teologije iz Mediterana želi biti tran(s)formativna (preobražavajuća), sposobna u teološkom mišljenju razgraditi moguće autoritarne i totalitarne devijacije jednoumnog mišljenja. Stoga je potrebno ponovno otkriti simboličku, sporiju, blagu i narativnu dimenziju mišljenja, tipičnu za Mediteran.

Simboličko mišljenje napreduje putem slika, metafora i analogija; ne iscrpljuje se u doslovnom značenju, nego upućuje na nešto drugo, nadilazi značenje i otvara interpretativne mogućnosti. To je otvoreno, stvaralačko, nelinearno mišljenje koje odbacuje monološku zatvorenost i prihvaća višeznačnost, semantičku rezonanciju i pluralnost značenja. Ono je sposobno povezati racionalno i osjetilno, tjelesno i duhovno, stvarno i zamišljeno. 

Prepoznaje u imaginaciji ključnu spoznajnu sposobnost, koja može stvarati značenje, graditi mostove između različitih područja iskustva i uočavati duboke povezanosti ondje gdje diskurzivna analiza vidi samo fragmente. U toj perspektivi metafora postaje pravi epistemološki alat. Kako je pokazao Paul Ricoeur, metafora nije samo retorička figura, „govornički ukras“, kako je učio Aristotel, nego sredstvo spoznaje koje može stvarati nove vizije svijeta, popunjavajući „semantičke praznine“ našeg jezika i restrukturirajući polje onoga što je moguće misliti . Ona omogućuje vidjeti slično u različitom, povezivati ono što se čini odvojenim i rađati uvid (insight)  ondje gdje se apstraktni pojam zaustavlja.

Mediteranski svijet života sastavljen je od iskustava koja, prije svega, trebaju biti ispričana kako bi bila shvaćena. Pripovijedanje ne rastavlja stvarnost na podatke, nego je ponovno sastavlja u priče; ne izolira događaje, nego ih dovodi u odnos; ne mjeri, nego tumači. Ono je također kolektivno pamćenje: mit, povijest, genealogija. Kroz pripovijedanje zajednica se oblikuje, prenosi i preobražava. Upravo u naraciji nastaju vrijednosti, pripadnosti i veze. Misliti narativno znači nastanjivati vrijeme, prepoznati povijesnost iskustva i smjestiti subjekt u horizont smisla koji ga prethodi i nadilazi. Pripovijedati znači i uočavati stvari. A uočavanje je prag čuđenja – istodobno spoznajni i afektivni čin: uočavamo, čudimo se, pripovijedamo drugima i tako počinjemo spoznavati, preobražavati se i postajati ono što jesmo. U tom smislu riječ je o metodi u službi obnovljenog i obnavljajućeg humanizma.

Polaziti od narativnog mišljenja u teologiji znači prepoznati odgojnu vrijednost pripovijedanja, refleksivnog pisanja, autobiografije, dramatizacije i stvaranja priča. To znači ponovno otkriti dugo vrijeme smisla nasuprot brzini bez smjera koju nameće mreža; vratiti središnje mjesto oblikovanju narativnog identiteta kao etičkom procesu . Ne smije se zaboraviti da i „povijest spasenja“ do nas dolazi kroz biblijsku naraciju, kroz priče koje su se prenosile usmeno, a zatim zapisivale: Božje objavljivanje jest dinamizam koji prožima ljudsku povijest sve do sažimanja svega u Kristu. Zbog toga je teologija iz Mediterana kontekstualna teologija koja polazi od iskustva, od proživljenog i od onoga što to iskustvo ima za ispričati. To je teologija koja polazi od slušanja i, u tom smislu, teologija slušanja. 

To ne znači naglašavati iskustvo na štetu njegove razrade i konceptualizacije, nego biti svjestan da nikada ne postoje „gole“ činjenice, nego tumačenja koja im dajemo, značenja koja im pripisujemo i pripovijesti koje o njima stvaramo. Istodobno, treba priznati da iza svakog tumačenja iskustva i svakog davanja smisla uvijek stoje činjenice, događaji i konteksti (često i sukobi) koji se u svojoj složenosti ne mogu razumjeti samo kroz naraciju; i njima teološka refleksija mora posvetiti pažnju, opremajući se alatima za njihovu analizu kako bi se stvarnost mogla sagledati iz različitih perspektiva. To je metodologija koju uvelike koristi papa Papa Franjo u tekstu bogatom patosom kao što je enciklika Laudato si’, u svom slušanju vapaja siromašnih i vapaja zemlje . U njoj se, naime, razumijevanje različitih dimenzija socio-ekološke krize ponajprije povjerava jezicima ambijentalnih i društveno-ekonomskih znanosti. To nije nešto izvanjsko u odnosu na specifičnu teološku refleksiju, nego naprotiv, obilježava cjelovit teološki pristup izražen u toj enciklici. Takav stil razmišljanja, uostalom, obilježava mnoge kontekstualne teologije (primjerice latinoameričku teologiju oslobođenja), ali je često prisutan i u teološkoj etici – ne samo u području primijenjene etike – kao i u praktičnoj teologiji.

Mediteran zahtijeva transdisciplinarno čitanje, u skladu s naznakama Apostolske konstitucije Veritatis Gaudium. Evokativna lakoća metafore i simbola tako se isprepliće s jasnoćom jezika koji su osjetljiviji na kvantitativnu i neposredno činjeničnu dimenziju. U toj širini pogleda, životno iskustvo sačuvano u pripovijedanju vjere pokazuje se onakvim kakvo jest: ne samo biološko, nego i – i ponajprije – stvarnost koja je povijesna, simbolička, željna i imaginativna: kao mjesto mogućnosti ostvarenja budućnosti.

3. Dati si vremena

Baviti se teologijom iz Mediterana znači polaziti od slušanja proživljenih iskustava kako bismo ih naučili čitati. No slušanje zahtijeva vrijeme.

Naracije riječima povjeravaju složenu i često ranjenu težinu životnih priča te strpljivo čekaju konkretne izbore i geste milosrdne blizine i obnoviteljske pravednosti. Misliti polako znači nastanjivati vrijeme, zadržavati se u pitanjima, promišljati onkraj tjeskobe za brzim rješenjem. To je mišljenje koje njeguje odgodu, kritičku refleksiju i kontemplativnu sposobnost. 

Sve je to od temeljne važnosti kako bi se napravila razlika u odnosu na reaktivnu spoznaju i površnost multitaskinga, osobito dominantnih u digitalnom svijetu. Sporost zahtijeva povoljnu okolinu, otvoreno vrijeme i dijaloške, refleksivne načine djelovanja; ona je nužan uvjet za produbljivanje, kritičko mišljenje, složeno razumijevanje, intuiciju, neočekivano i proročko.

Sporost tumači kompleksnost jer je sposobna primiti novu naraciju nepredvidivog i promjene, te predstavlja alternativu stalnom i površnom načinu pripovijedanja prema diktatu konteksta. Poput procesa oksigenacije vina, sporost omogućuje punu zrelost ideje, daje joj dubinu i čvrstoću. Ona omogućuje oblikovanje mišljenja kroz sam čin mišljenja, složenost ispreplitanja različitih kultura, religija i vjera, velikih sličnosti zajedno s malim i jedinstvenim identitetima. Sporost dopušta da misao izađe na svjetlo.

Sporost je također saveznik etike, jer potiče mišljenje prema djelovanju, ideju prema savezu, solidarnosti i blizini. Ona tako pogoduje savezima bliskosti i pravednosti. Ona je proces i ispunjenje bratstva. Sporost je, poput ljubavi, strpljiva. Suprotno tome, društva utemeljena na učinku i brzini najčešće proizvode iscrpljenost, usamljenost i gubitak smisla. Mediteranska sporost mišljenja zapravo je poziv na prisutnost, na smislen odnos i na brigu za iskustvo. Ona nije nostalgija za prošlošću, nego aktivan prijedlog za novi model civilizacije.

Mediteranski stav je spor, ali ne inertan ni neučinkovit; on ide u dubinu, sposoban je za pažnju i brigu. U vremenu kojim dominira logika ubrzanja , gdje se vrijednost često pridaje brzini, produktivnosti i neposrednosti, sporo mišljenje pojavljuje se kao oblik kulturnog i pedagoškog otpora. To je način da se ponovno uspostavi središnja važnost dugog vremena i strpljive razrade. Sporost je pristup povijesti i pričama uz razlučivanje znakova vremena.

II. Živi kriterij Uskrsa

U svojoj složenosti, mediteranska iskustva predstavljaju stvarnost koju treba slušati i dubinski čitati, bez žurbe. Interpretativni kriterij za teološko čitanje daje otajstvo Uskrsa i njegovo djelovanje kao kvasac u srcu svake povijesti.

Slušati svijet slijedeći Uskrsloga i teološki o tome svjedočiti zahtijeva promjenu određenog broja teoloških pokazatelja i načina djelovanja. To se odnosi na način otkrivanja stvarnosti, njezina razumijevanja, tumačenja, govorenja i pripovijedanja. Odnosi se i na način bavljenja teologijom: ne kao osamljeni rad za stolom, nego kao zajednička aktivnost, stalni dijalog sa svijetom i među jednakima, među disciplinama, među osobnim pričama i među kulturama. To zahtijeva oblikovanje novih kriterija, novog stila te novih putova obrazovanja i istraživanja.

Budući da je Krist „Put, Istina i Život“ (usp. Iv 14,6), Uskrsli predstavlja samu „metodu“ Teo-logije. Stvarnost, naime, preuzetu u utjelovljenju i po njemu otkupljenu, treba čitati prema analogiji odnosa (analogia relationis) koja sve stvoreno, po njemu (usp. Kol 1,16), upućuje na Boga Oca u Duhu. Put analogije slijedi „sakramentalnu“ logiku Uskrsa i pomaže razumjeti kako se povijesna i stvorena stvarnost propituje objavom otajstva Božje ljubavi – Boga koji se u povijesti Isusa očituje, svaki put i usred svake proturječnosti, kao veći u ljubavi i sposobnosti da preobrazi zlo . Pokret analogije, koji omogućuje prepoznavanje veza, znakova i upućivanja na Boga u povijesnoj stvarnosti, nalazi svoj životni heuristički kriterij u Uskrslom Gospodinu. Ipak, potrebno je ponovno promisliti i ontologiju u trinitarnom ključu, koja stvarnost ne vidi kao izraz zatvorenog i homogenog Jednog (u parmenidskom smislu), nego kao trojstveno-razlikujuće Jedno. To je ontologija koja zna dati mjesto „između“: odnosima koji čine stvarnost i prostor „između“ svakog susreta, izvan svakog irenizma ili idealizma.

Krist je to „između“ koje se očituje na svim razinama: on je u središtu svakog dijaloga, ne u statičnoj poziciji, nego u dinamičnoj točki gdje se prelaze pragovi i gdje su srca otvorena (usp. Mt 18,20). Otajstvo se tako pretvara u pripovijest na Putu (usp. Lk 24,13–35). Ono otvara stvarnost kao poziv, kao „između“ utjelovljenja i Uskrsa; vodi prema novosti koja nam omogućuje razumjeti odnos kao nešto više što nastaje iz susreta i u susretu – kao uzajamno gostoprimstvo i međusobno priznanje, kao plodnu „kontaminaciju“ iz koje izranja obećanje koje nam je povjereno. U svjetlu kršćanske objave, „između“ ima paradoksalno ontološko značenje jer nas vraća na životnu povezanost između Stvoritelja i stvorenja, koja ne otkupljuje samo pojedince, nego i njihove odnose. To nije samo geografska i sinkronijska povezanost, nego i dijakronijska, jer označava prolazak kroz vrijeme.

III. „Između“ za razumijevanje

Upravo je u „između“ specifičnost mediteranskog načina bavljenja teologijom, jer je „između“ kriterij koji nam ovo more predaje samim svojim načinom postojanja. More između kopna koje razdvaja i povezuje, sposobno pokazati koliko su granice nužne da se ne izbrišu identiteti i koliko su one stvorene da se prelaze, kako bi se ti isti identiteti oživjeli, u kretanju odlaska i povratka koje ne dopušta nadmoć ni logiku dominacije, nego uzajamnu razmjenu darova – temelj civilizacije i kriterij mogućeg bratstva.

Kako tvrdi Lucien Febvre (od kojega će nadahnuće preuzeti njegov učenik Fernand Braudel za istraživanja o Mediteranu), metoda koja poštuje povijest nekog područja zahtijeva pogled koji se postavlja „na granici među različitim znanostima“, jer se upravo ondje „događaju velika otkrića“ . Mediteran, dakle, nije samo geografska regija, nego i hermeneutičko mjesto. Njegova granična narav čini ga živim prostorom mišljenja koje se ne zatvara u sustav, nego se otvara pragu. Ovdje metoda nikada nije kruto zatvorena: ona je „Incipit Vita nova“ – kako piše María Zambrano – koja se obnavlja svaki put kada se mišljenje otvori D/drugome kako bi pronašlo claritas, blagu svjetlost koja se rađa među subjektima koji teže autentičnom odnosu. Čin mišljenja stoga je prijelaz, prelazak, susret: geografija plodnog prekida i slušanja D/drugoga.

Mediteran, kao paradigmatski znak, obvezuje i teologiju na novo mišljenje koje se gradi kroz drukčiju praksu odnosa prema drugosti i kulturnoj i religijskoj različitosti. To je mišljenje i praksa koji oslobađaju od tjeskobe gubitka identiteta, ali i od gušećeg zagrljaja moći u bilo kojem obliku. 

Kao mišljenje ruba, stanke i nedovršenosti, filozofija mediteranskog življenja nosi sa sobom perspektivu novog humanizma. Kao prostor između, Mediteran zna postavljati pitanje odnosa, i zato je njegova epistemologija mudrost granice koja potiče komunikaciju među različitima. Nijedan oblik života nije bliži savršenstvu od drugih, nijedna kulturna tradicija ne može se nametnuti drugima. Stoga je potrebno „prevoditi tradicije“, a ne ih izjednačavati ili hijerarhizirati; promicati njihov suživot ne unatoč razlikama, nego upravo zahvaljujući njima. To znači prijeći s teologije dijaloga na teologiju u dijalogu, obilježenu prelascima. Ne dijalog kao prisvajanje ili mjerenje prema sebi, nego nastanjivanje razdaljine kroz njezino prelaženje – kao što to čini more – i ponovno pronalaženje, svaki put i unatoč valovima koji nas razbacuju, smjera vlastite plovidbe.

Snagom međukulturnog i međureligijskog dijaloga moguće je prepoznati vrijednost drugoga, a s njome i Božje djelovanje u povijesti naroda. Najučinkovitiji lijek protiv krutih identiteta i nasilja jest i teologija koja zna živjeti „između“ te promiče kulturu susreta. Ona pridonosi „razoružavanju“ srca čovjeka i potiče na zahtjevan put dijaloga koji se traži od zajednica, kako bi naučile živjeti pokorničko pamćenje sposobno pokrenuti procese ozdravljenja. Također poziva na prihvaćanje pluralizma – a ne konfesionalnosti – zajedničkog prostora kao odgoja za različitost, potičući shvaćanje teologije kao teologije za mir, škole u kojoj se uči praksa pomirenja i pravednosti.

Teologija koja zna živjeti „između“ potiče promišljanje o nesvodivosti religijskih razlika i time pridonosi boljem razumijevanju vlastite religije. Ona također doprinosi prepoznavanju i promicanju duhovnih bogatstava različitih religijskih tradicija u službi općega dobra.

„Između“ Mediterana osobito je ono između Istoka i Zapada, nigdje tako isprepletenih i trajno napetih kao u zemljama i povijesti ovog „mora u sredini”. To se ne tiče samo odnosa među religijskim tradicijama i kulturama, nego i unutarnje dinamike kršćanske vjere, s doprinosom istočnih Crkava. To je bogatstvo prisutno u crkvenom i religijskom tkivu Mediterana, koje treba usvojiti i ponovno otkriti i u našem načinu bavljenja teologijom.

Upravo boraveći u onome „između“, teologija iz Mediterana može prihvatiti poziv pape Franje da razvije „izvornu apologetiku“ u službi evangelizacije , usvajajući metodu „vidjeti – prosuditi – djelovati“, koju je naznačio Drugi vatikanski koncil u čitanju „znakova vremena“ , a koja je ponovno istaknuta u Evangelii gaudium (51) i konkretizirana kao: 1) prepoznati; 2) tumačiti; 3) birati.

1. Prepoznati / prepoznati se

Kada riječi Boga stupe u dodir s poviješću pojedinaca i naroda vezanog uz određeni geografski prostor, „svjetlo“ koje iz njih izbija dolazi od Duha Svetoga. U Chiari del bosco, Zambrano definira metodu kao put koji se odvija u polusjeni iskustva, gdje svjetlo razuma ne dominira, nego se prepušta vodstvu poniznog i dubokog svjetla. Naime, jasnoća nije posjed, nego objava koja se događa u odnosu. To je svjetlo koje potiče „meta-noju“ i sastavni je dio „meth-odosa“.

Prije nego što postane „djelovanje“, metoda zahtijeva promjenu „načina gledanja“ stvarnosti: Boga, svijeta, sebe samih, drugih. Riječ je ponajprije o stjecanju „kontemplativnog pogleda”, odnosno pogleda vjere koji otkriva onoga Boga koji prebiva u kućama, na ulicama, na trgovima. “Božja prisutnost prati iskreno traženje koje pojedinci i grupe poduzimaju kako bi pronašli oslonac i smisao svoga života. On živi među građanima promičući solidarnost, bratstvo, želju za dobrom, istinom i pravdom. Ta se prisutnost ne smije proizvesti, nego otkriti, razotkriti. Bog se ne skriva od onih koji ga traže iskrena srca, premda to čine napipavajući, nejasno i raspršeno.“  Zahvaljujući tom „kontemplativnom pogledu“, omogućenom svjetlom „pashalnog događaja“ prisutnog u ljudskom iskustvu , moguće je razabirati „znakove vremena“, koji se pojavljuju kao: 1) znakovi Prisutnosti koja se skriva iza znakova novosti, težnji prema pravednijem i humanijem poretku te određenih osobnih i zajedničkih iskustava pripisanih poticaju Duha Svetoga; 2) glasovi kroz koje se vrijeme izražava i čije slušanje i razlučivanje nipošto nije nevažno za ispravno razumijevanje onoga što Bog želi priopćiti; 3) pozivi da se u vjeri oblikuju jezgre proroštva, potencijalna pitanja ispunjena izazovnom snagom.

Mediteran, u svojoj vlastitoj kompleksnosti, uči da se stvarnost nikada ne pojavljuje našem pogledu kao bezoblična i besmislena. Prvi korak koji se traži od metode sposobne ostati u istini, bez pretenzije da je sama proizvede, jest prepoznati ono što nam je dano i priznati bogatstvo značenja. Konteksti u koje smo uronjeni jesu konteksti života, mreže odnosa koje daju smisao mjestima, događajima i načinu ophođenja sa stvarima i vremenom. U isprepletenosti prostora i vremena, stvarnost se našoj percepciji nudi oblikovana značenjima i vrijednosnim poveznicama. Na nama je, pa i kao teolozima, prije svega prepoznati tu mrežu u onome što ona sama pripovijeda. 

To vrijedi za mjesta, za narode Mediterana i njihove kulture, za životne priče, tradicije i sukobe. Teologija koja bi svugdje bila ista, oslonjena na odgovore oblikovane drugdje, ne bi bila vjerna evanđelju u odnosu na pripovijesti i pitanja koja nose konkretna mjesta u kojima živimo. Potrebno je prihvatiti stvarnost života mediteranskih zemalja, prepoznajući njihove rane i ožiljke koje je povijest ostavila, ali i očekivanja pomirenja, potragu za nadom te želju za bratstvom i spasenjem.

U pučkoj se vjeri na osobit način sažima pripovijest pojedinih mjesta, njihove povijesti i mukotrpnog prolaska kroz sadašnjost. U religioznom iskustvu običnih ljudi vjera se miješa s konkretnim životom, noseći tragove u izgubljenosti i u traženju utjehe. Tako je i u pučkoj religioznosti mediteranskih zemalja, koju se ne može svesti na skup tradicionalnih ili marginalnih pobožnosti, jer je ona izraz vjere Božjega naroda unutar određenog kulturnog etosa. Pučka pobožnost na Mediteranu prožima kulture u njihovim svakodnevnim praksama, prolazi kroz njihovu povijest i pridonosi oblikovanju prostora te razvoju umjetničke baštine neprocjenjive vrijednosti. Iako nije imuna na miješanja koja mogu narušiti njezin smisao, ona se ne može svesti na folklor ili čisto sociološki izraz: ona je mudrost življenja u kojoj treba prepoznati unutarnje djelovanje milosti, prihvatiti njezinu teološku vrijednost i evangelizacijsku snagu. Religiozno iskustvo, u svojoj ukorijenjenosti u povijesti naroda i u srcu života svakoga čovjeka, prvi je „između“ koje treba prepoznati i prihvatiti za teologiju koja želi polaziti „od onoga što već postoji“, prema načelu iz Evangelii Gaudium (br. 69); prvi prijelaz koji treba čuvati u neotuđivoj usmjerenosti ljudskih bića prema Bogu. Tome u prilog govori trajnost osjećaja transcendencije u životnom iskustvu običnih ljudi, premda u neinstitucionalnim oblicima, čak i u zemljama obilježenima sekularizacijom, kao i značajna stvarnost zajedničkih bogoslužnih mjesta u zemljama obilježenima starim ili novim migracijama.

Mediteran poznaje vrijednost razlika, pa i u izrazima vjere; uostalom, „ne bi bilo u skladu s logikom utjelovljenja zamišljati jednokulturno i monotono kršćanstvo“ . On poznaje žeđ za Bogom koju mogu živjeti samo jednostavni i siromašni. Stoga teologija koja polazi od Mediterana zahtijeva sposobnost da se s poštovanjem pristupi pučkoj vjeri i religioznom iskustvu običnih ljudi – siromaha jučer i danas – čije traženje i osjećaj za Boga često sazrijeva i živi na rubovima redovitih crkvenih struktura.

2. Tumačiti ispričana i prešućena iskustva

„Novi pogled“, prosvijetljen Duhom Raspetoga-Uskrsloga, u pojedincima i zajednicama rađa „epistemologiju milosrđa“ koja omogućuje tumačenje događaja sadašnje povijesti prepoznajući u njima Božju blizinu koja je eshatološki usmjerava prema njezinu ispunjenju: „ta panta en pasin – Bog sve u svima“ (1 Kor 15,28). Naime, snagom utjelovljenja Božje Riječi, a još više njezina Uskrsa, cijelo je stvorenje „oplođeno“ djelovanjem Duha Uskrsloga, „Gospodina i darivatelja života“, koji raste i razvija se u pojedincima (usp. Gal 2,20) i u čitavom stvorenju koje „uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada“ (Rim 8,22).

Bistrina analize suvremenog konteksta ne priječi nas vjerovati kako je u „podzemlja“ – iz kojih se uzdiže „krik“, ponekad prigušen, naroda Mediterana, od kojih bismo bili u napasti okrenuti leđa – ušao Onaj koji sve poziva na suuskrsnuće (usp. Rim 6,3-4.8-11). „Zatvoriti oči pred bližnjim – naime – čini nas slijepima i pred Bogom.“  Ako nam je potrebno povećalo koja nam omogućuje razlučivanje znakova vremena, to je milosrđe u svojoj istodobnoj dimenziji pravednosti; milosrđe kao epistème, ali i kao odgovornost. Riječ je o izlasku iz asimetrije položaja kako bismo mogli prihvatiti istinu drugoga. Teologija iz Mediterana pozvana je staviti u središte suosjećanje i milosrđe kao kriterij razumijevanja, društveni resurs i političku ljubav. Samo je polazeći od raspetih tijela, koja treba prepoznati i pred kojima treba zastati kako bismo se za njih brinuli, moguće svjedočiti istinu uskrsnuća.

Stoga odlučujući problem za metodu nije „što je stvarnost?“, nego odakle „gledamo, slušamo i tumačimo“ stvarnost i, posljedično, odlučujemo „djelovati“ u njoj. Uz „odakle?“ stoji i „kamo?“, mjesto prema kojem se krećemo u potrazi za istinom o samima sebi. 

O mjestu na kojem odlučujemo živjeti zajedno ovisi „kako“ gledamo stvarnost i kako je živimo. „Budući da se ne može polaziti od jednog jedinog gledišta i jedne vrste interesa.“  Ukratko, za tumačenje znakova vremena potrebno je staviti u međudjelovanje živi kriterij Isusova Uskrsa i pokret analogije, što pomaže „razumu prosvijetljenom vjerom “ (ratio fide illustrata) uočiti „vezu“ (nexus) koja u zajedništvo povezuje ne samo naravnu i nadnaravnu Objavu , nego i odnose među ljudima i s Bogom . Na taj će način biti jasnije „otkriti u čitavom stvorenju trinitarni trag koji kozmos u kojem živimo čini mrežom odnosa, u kojoj je svakom živom biću svojstveno težiti prema drugome“. 

3. Birati i djelovati „u mreži“

Misliti iz Mediterana znači, dakle, misliti s drugim i za drugoga: nadvladati apstrakciju i dopustiti da nas zahvati stvarnost svijeta, njegovi sukobi, siromaštvo i rubovi. Upravo se tu metoda otvara djelovanju, pa i političkom, kao načinu brige za jedinstvo usred neslaganja i pluralnosti.

Uočiti drugoga znači razviti oblik etičke pažnje prema onome tko stoji pred nama, prepoznajući ga u njegovoj nesvodivoj drugosti, ranjivosti i dostojanstvu. To je gesta otvorenosti, a ne kontrole; blizine, a ne dominacije. Takav oblik politike duboko je povezan s blagošću mišljenja, koja nije shvaćena kao slabost, nego kao snaga odnosa, kao sposobnost da se drugome načini prostor unutar vlastitog horizonta smisla. Blagost je ovdje oblik etike odnosa, koji uključuje suzdržavanje od prosudbe, spremnost na slušanje i poštivanje nedovršenosti ljudskog života.

U tom se smislu ideja „mediteranske politike“ približava pojmu skrbi koji je razvila Joan Tronto, a koji u političkom djelovanju prepoznaje svakodnevnu odgovornost za potrebe drugih . Uočiti drugoga znači brinuti se za njega, u konkretnoj dimenziji susreta, ali i u simboličkoj sferi priznanja. To je politika utemeljena na međuovisnosti, a ne na individualizmu; na blizini, a ne na apstraktnoj udaljenosti procedura. Emmanuel Lévinas snažno je isticao ovu ideju odnosa kao temelja etike, a time i politike: lice drugoga nas zaziva, poziva i obvezuje . 

Istinska odgovornost ne proizlazi iz zakona, nego iz pogleda drugoga koji razbija naš egocentrizam. Konačno, ova se ideja politike ukorijenjuje u mediteranskoj tradiciji koja je polis uvijek promišljala ne samo kao administrativni prostor, nego kao mjesto suživota. Kako sugerira Franco Cassano, Mediteran je prostor granice koji nas prisiljava misliti s kompleksnošću drugoga . U tom je smislu mediteranska politika umijeće zajedničkog življenja, dijaloga i izgradnje veza, a ne nametanja apstraktnih rješenja.

Ne zanemarujemo da je današnja stvarnost Mediterana, u prvim desetljećima trećeg tisućljeća, ponovno postala pozornicom odbijanja, sukoba obilježenih nehumanim praksama, ponovnog buđenja psihoze sukoba civilizacija poticanog religijama, u kojem se prelamaju očiti i krupni ekonomski interesi te novi odnosi moći. Pred takvim prizorom nekima bi se moglo učiniti naivnim ili nerealnim još uvijek govoriti o mediteranstvu koje izražava čovjeka u odnosu i predstavlja „teološko mjesto“. Ipak, još snažnije osjećamo odgovornost „promicati, braniti i predstavljati mediteransku svijest i identitet“, kako bi globalizaciji ekonomske tehnokracije suprotstavili globalizaciju relacijskog humanizma sposobnog držati zajedno jedinstvo i različitost. S E. Morinom uvjereni smo da to zahtijeva reformu mišljenja kroz reformu obrazovanja i transnacionalno povezivanje intelektualaca. 

Teološki misliti iz Mediterana nužno znači misliti zajedno, u dijeljenju intuicija i zahtjeva, u ispreplitanju pogleda koji proizlaze iz različitih perspektiva. Baviti se teologijom iz Mediterana i u Mediteranu zahtijeva transdisciplinarno istraživanje koje povezuje različite discipline u horizontu pitanja o čovjeku; zahtijeva učiti kako zajednički raditi i osmišljavati zajedničke programe formacije. A, za nas, sastavni dio metode je i avantura Mediteranske teološke mreže (RTMed) koju zajedno tkamo: iskustvo zajedništva koje je već djelatna stvarnost u zajedničkom radu među različitim obalama. Iz toga također proizlazi potreba za oblikovanjem teoloških obrazovnih programa na mediteranskoj razini, koji bi studentima i nastavnicima omogućili ne samo razmjenu, nego i uranjanje u kulturnu i crkvenu stvarnost različitih zemalja, kako bi u njima sazrio osjećaj mediteranskog građanstva i kako bi rasli u kulturi mira i susreta. Takav način bavljenja teologijom ima političko i proročko značenje te postaje sjeme nade i mira.

Zaključujemo ovaj tekst naglašavajući da je metoda još uvijek u izgradnji – i da se treba graditi zajedno – kako bi se uvažile različite osjetljivosti i istina koja vodi naše istraživanje. Posljednjih su godina, u dijalogu među teolozima i teologinjama, predložene različite metafore kako bi se izrazilo iskustvo koje obilježava mediteransko mišljenje i u području teološkog istraživanja. Konop u kojem nijedna pojedina nit ne pokriva cijelu duljinu, a čija snaga proizlazi iz isprepletenosti različitih niti. Poroznost nužna za život, jer upravo kroz prijelaze i prolaze dolazi ono što je potrebno da bi život procvao. Putovanje koje označava usmjerenost prema cilju, ali i polazak na put uz prihvaćanje rizika, spremnost da se nešto ostavi po strani kako bi se otkrilo ono novo što nas čeka. Abrahamov šator s čvrsto zabijenim kolcima, ali čiji se prostor širi kako bi primio svakog gosta. Ove metafore, u svojoj raznolikosti, mogu nas pratiti u razvoju intuicija i iskustava koja predajemo raspravi i daljnjem istraživanju: prema metodi koja omogućuje bavljenje teologijom polazeći od Mediterana.