U prihvaćanju drugih i drugačijih ne može se izgubiti svoje

Loredana Fabijanić iz Krka, rođena 1986. u Rijeci, u Osijeku je završila Isusovačku klasičnu gimnaziju (2005.) te studij povijesti i pedagogije na Filozofskom fakultetu (2013.). Nakon studija odlazi u Rim gdje 2018. postiže licencijat iz crkvene povijesti na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Na Papinskom sveučilištu sv. Tome Akvinskog – Angelicum upisuje 2020. doktorski studij iz sociologije, da bi 26. studenog 2024. uspješno obranila doktorsku radnju o temi vjerskog i nacionalnog identiteta mladih u Hrvatskoj. Od 2022. godine djelatnica je humanitarne crkvene organizacije – Caritas Internationalis.

Za početak čestitamo na uspješno obranjenom doktoratu u studenom prošle godine. Opišite nam temu i zaključke svojeg istraživanja.

Naslov je mog doktorata „Religijski i nacionalni identitet: Analiza nacionalno-katoličkog pitanja u studentskoj populaciji u Hrvatskoj rođenoj u razdoblju 1995. – 2005.“ Rad donosi istraživanje razumijevanja religijskog i nacionalnog identiteta kod katoličke studentske populacije u Hrvatskoj, rođene nakon rata. Analiziraju se njihovi stavovi, ponašanje i iskustva u kontekstu prioriteta vezanih uz identitet te percepcija vlastitih postupaka i odnosa prema drugačijim mišljenjima. Cilj je bio utvrditi kako mladi katolici definiraju svoj nacionalni i religijski identitet te postoje li značajne podjele unutar ove skupine. U istraživanju su sudjelovali studenti iz četiri sveučilišna grada: Zagreba, Splita, Osijeka i Rijeke.

Istraživanje je otkrilo razlike u percepciji religijskog i nacionalnog identiteta među studentima iz različitih regija. Studenti iz Rijeke i Osijeka pokazali su veću otvorenost prema ljudima različitih nacionalnosti i religija u usporedbi s onima iz Splita i Zagreba, dok im je svima zajednička snažna povezanost s vlastitom religijskom pripadnošću. Traženje smisla života izražavaju aktivnim sudjelovanjem u životu Katoličke Crkve i nastojanjem da žive prema njezinim načelima.

Po pitanju migranata većina ih izražava razumijevanje i prihvaćanje, svjesni hrvatskog migracijskog iskustva, iako ih brine utjecaj različitih religijskih pripadnosti migranata na religijsku strukturu hrvatskog društva. Pri izboru supružnika većini je važna vjera supružnika, dok im nacionalnost nije presudna.

Iako su budući intelektualci, studenti pokazuju visok stupanj povjerenja u autoritet svećenika, rijetko samostalno istražuju teološke teme. Slabo poznaju papinske dokumente, a njihovo znanje o vjeri uglavnom je ograničeno na razinu školskog vjeronauka. Unatoč tome, vrlo su aktivni u katoličkim zajednicama, koje doživljavaju kao mjesto molitve, društvenih odnosa i duhovnog rasta.

Crkva je u komunizmu uvelike bila čuvaricom nacionalnog. Kako bi se danas, kada postoje druge društvene strukture pozvane brinuti se o tome, Crkva trebala postupati u odnosu na nacionalni identitet? Drugim riječima, u kojoj mjeri danas briga oko nacionalnog pomaže ili odmaže poslanju Crkve u njezinu poslanju navještaja Radosne vijesti upućene univerzalno, a ne nacionalno? 

Nisam sigurna koliko je danas na Crkvi da se brine oko nacionalnog identiteta. Ako je već uvriježeno reći da je Crkva bila nositeljicom i čuvaricom nacionalnog identiteta, onda je vrijeme da tu brigu sada prepusti nekim državnim institucijama. Crkva jest jedna, sveta, katolička i apostolska i prema tome misija odnosno njezino poslanje jest ići u susret svim narodima, naviještati Isusa Krista, a pritom joj nije zabranjeno njegovati nacionalnu kulturu. No to joj nikako ne može biti prioritet, upravo zato što je katolička, dakle univerzalna. Možda je to, na neki način, neka moja „boljka“, zbog koje sam se i odlučila za temu svoje doktorske disertacije.  

Biti katolik jest zapravo poziv na univerzalnost, poziv da se na svakog čovjeka gleda kao na Božje stvorenje, s punim dostojanstvom, poziv na prihvaćanje drugih i drugačijih kao što se prihvaća sebe samoga, bez obzira na podrijetlo, rasu, seksualnu ili političku orijentaciju, naciju, društveni položaj, stupanj obrazovanja, pripadnost subkulturama, vrstu glazbe koju netko sluša, literaturu koju čita, jede li za Božić svinjetinu ili puretinu i tko zna po kojim se ostalim kriterijima još možemo razlikovati.

Rim jest zapravo jedan grad kojem smo mi katolici posebno okrenuti i uvijek težimo posjetiti ga bar jednom u životu. No taj grad, kao središte katoličanstva, zapravo nas može naučiti što znači biti katolikom. Suživot s različitim kulturama i s različitim življenjem kršćanstva odnosno katoličanstva zapravo nas izbacuje iz vlastitih uhodanih načina življenja vjere. Taj nas susret zapravo obogaćuje i čini otvorenim za prihvaćanje drugih i drugačijih.  

To govorim iz sljedećeg razloga: kada se Crkva previše brine za ono nacionalno, tada Boga nehotično svodi na neku političku funkciju, tada „izabrani narod“ postaje samo narod kojem pripadate, tada se svakim susretom s drugačijim katolicima traže razlike i prostor za konflikt, umjesto prihvaćanja tih razlika i traženja onog zajedničkog. Umjesto blizine mi se udaljavamo, umjesto otvorenosti mi se zatvaramo i postajemo autoreferentni. Stoga nije čudo da su neke naše starije generacije imale problem odvojiti nacionalni i religijski identitet te je biti Hrvat automatski pretpostavljalo biti katolikom.

Kada se Crkva bavi nacionalnim, mislim da to više šteti njezinoj autentičnosti i onome što vjernici trebaju od nje. Moje istraživanje također je potvrdilo da studenti, aktivni u svojim katoličkim zajednicama, traže smisao, traže duhovne uzore, nekoga tko će im posvjedočiti ili „zajamčiti“ da ako slijede Krista, život ima drugačiju vrijednost i ima smisla boriti se s raznim životnim situacijama.   

Kada Crkva čuva samo nacionalno, onda nije čudo da se dogodi kulturološki šok u susretu s drugim kulturama koje su prihvatile kršćanstvo odnosno katoličanstvo. Kada bi Crkva više učila o različitostima, onda ne bi bilo mjesta strahu od drugih i drugačijih; nitko ne bi bio prestrašen kada vidi afričke laike i redovnice koji plešu dok prinose darove na oltar za vrijeme mise u raskošnoj baroknoj crkvi sv. Ignacija u Rimu. Dapače možda bi se ih popratilo pljeskom u ritmu bubnja, otvorena srca, znajući da oni na taj način slave Gospodina. U prihvaćanju drugih i drugačijih ne može se izgubiti svoje, dapače, taj moj susret s plesom u Crkvi nije ničim umanjio moju ljubav prema gregorijanskim koralima. Otkrila sam samo da je Bog puno veći od onoga kako ga ja doživljavam.

Drugi vatikanski koncil ostavio nam je dokumente u kojima nas poziva na međureligijski dijalog, na približavanje nevjernicima, na dijalog sa znanošću i kulturom u kojoj živimo, na susret s drugima i drugačijima, a ne na zatvaranje. Ti su dokumenti nevjerojatno blago i toliko aktualni, a napisani su prije 60 godina. U pastoralnoj konstituciji Gaudium et Spes piše: „Crkva po svojem poslanju i po svojoj naravi nije vezana ni uz koji posebni oblik ljudske kulture, niti uz bilo koji politički, ekonomski ili društveni sistem. I zato baš ona može biti, uslijed te svoje univerzalnosti, veoma uska veza među različitim ljudskim zajednicama i državama, samo ako se one pouzdaju u nju i ako joj stvarno priznaju istinsku slobodu da može izvršavati to svoje poslanje.“

Više godina živite i radite u Rimu, gdje ste trenutno zaposleni u Caritasu Internationalis. Opišite nam iskustvo rada u toj organizaciji i opseg rada međunarodnog Caritasa.

Caritas Internationalis krovna je organizacija koja koordinira i potpomaže rad svih nacionalnih Caritasa (162), koji djeluju na svim kontinentima. To je jedna od institucija koja pripada Dikasteriju za cjeloviti ljudski razvoj. Caritas Internationalis ima također svoje izaslanstvo pri UN-u u New Yorku i Ženevi. Misija Generalnog tajništva sastoji se u promicanju suradnje među svim članovima Caritasa u svijetu, ne umanjujući njihovu autonomiju, te pružanju pomoći u smislu brza odgovora oko hitnih slučajeva, koordinacije, zagovaranja i jačanja njihovih sposobnosti. Također Generalno tajništvo izravno pomaže papi i biskupima u obavljanju njihove službe prema najsiromašnijima i najpotrebitijima.

Moj rad u Caritasu uključuje prikupljanje i analizu podataka te održavanje baze s ključnim informacijama o humanitarnim inicijativama, korisnicima i sredstvima. Na temelju tih podataka izrađujem izvješća i vizualizacije koje mogu pridonijeti boljem donošenju odluka i povećati produktivnost. Također pratim digitalne tehnološke alate za unaprjeđenje upravljanja znanjem i educiram zaposlenike za njihovu primjenu. Cilj je osigurati učinkovit prijenos informacija i predstavljanje aktivnosti Caritasa u cijelom svijetu.

Mnoge humanitarne organizacije u ekonomski manje razvijenim dijelovima svijeta suočavaju se s ograničenim resursima za zapošljavanje i izvedbu rada, pa je naša uloga pružiti im izravnu pomoć bez umanjenja njihove autonomnosti. Izravan rad s kolegama iz cijelog svijeta može biti izazovan, ali za mene uvijek obogaćujući. Tu vidim ljepotu raznolikosti, kultura i mentaliteta. Dok je kod nekih naroda najbitnija efikasnost u poslu, točnost i preciznost u izvršavanju zadataka, kod drugih je prioritet izgradnja međuljudskog odnosa i održavanje ljubazna načina ponašanja. Nekad mi se čini da je u ekonomski razvijenim zemljama vrlo lako skupiti i poslati materijalnu pomoć, no ono što nas uče ekonomski manje razvijene zemlje i kulture, jest da je izražavanje bliskosti, slušanje i davanje svog vremena za druge puno bitnije od materijalne pomoći, a to nije uvijek lako.  

Dolazite iz Krka. Kako gledate na identitet katolika našeg prostora Riječke metropolije? On je u sebi već pluralan, no biste li istaknuli što uočavate kada promatrate prednosti i mane katoličkog identiteta našeg kraja.

Identitet Riječke metropolije oblikovan je raznim povijesnim procesima. Dominantna pripadnost Katoličkoj Crkvi očituje se u kontinuitetu, ali pritom treba uzeti u obzir i stalnu prisutnost drugih kršćanskih denominacija i religija. Postoji općenito nenametljiv pristup prema drugim različitim identitetima. Možda upravo taj stav objašnjava zašto se u ovom području rijetko naglašava pripadnost Katoličkoj Crkvi i hrvatskom nacionalnom identitetu. To ne znači da religijski i nacionalni identitet ovdje nije izgrađen, već nije posebno istican.

Identitet ovih prostora nosi u sebi pluralnost, proizašlu iz povijesnih okolnosti i života u okruženju različitih kultura. Tijekom vremena ljudi su ovdje prolazili burne povijesne događaje, pripadali različitim državama i političkim sustavima. U ovim krajevima rijetko ćete naići na društvo koje će vam nametati religijske ili političke stavove.

Moje istraživanje pokazuje da studenti katolici s ovog područja imaju otvoreniji pristup prema različitostima. Kod njih je izražen manjak nacionalnog ili, kako ga nazivam, „nacionalno-katoličkog“ naboja, no to ih ni po čemu ne čini drugoklasnim katolicima ili Hrvatima. Studenti katolici iz ovog područja u većoj su mjeri iskazali da imaju prijatelje različitih vjera i nacionalnosti, za razliku od studenata iz ostalih područja Hrvatske. Njihovo je pripadanje Katoličkoj Crkvi u većoj mjeri njihova osobna odluka, ne samo običaj, a to što ne iskazuju svoje hrvatstvo iznošenjem državne zastave za državne praznike, nipošto ne znači da vole Hrvatsku i svoj kraj manje od nekih koji tako izražavaju ljubav prema domovini.