Uskrsnuće tijela za nastavak identiteta svake osobe

Unutar Novoga zavjeta, izvan pavlovskih spisa, tijelo se uzima kao jedan čovjekov vid koji je nerazdvojiv od duše i koji predstavlja utjelovljenje čovjekovog “ja”. To znači da tijelo nije samo tvar koja se može odvojiti od ljudske osobe, već ljudsko tijelo, iako predodređeno za smrtnost, može biti uskrišeno. Sv. Pavao, sa svoje strane, razumije ljudsko tijelo kao predmet Božjeg milosrđa, jer ga je Krist otkupio od grijeha i smrti te ono pripada Kristu, kojem vjernici trebaju služiti i proslavljati ga u svome tijelu.

Kako bismo ispravno shvatili uskrsnuće tijela, trebamo prvo promisliti značenje samog tijela. Naime, tijelo ne predstavlja samo ukupnost udova, već ono određuje i utvrđuje ukupnost čovjeka tj. njegov osobni identitet (njegovo “ja”), koji ne prestaje niti iščezava u neku prazninu nakon smrti, nego nastavlja postojati također u uskrslom životu. Tako u 10. poglavlju Evanđelja po Luki, u drugom dijelu 20. retka čitamo “Radujte se što su vam imena zapisana na nebesima” (Lk 10,20). Stoga, kada tvrdimo kako su “naša smrtna tijela” predviđena za uskrsnuće, zapravo govorimo kako smo “mi” sami ti koji ćemo biti uskrišeni.

Nadalje, naše tijelo je sredstvo međuljudskog priopćavanja koje se odvija upravo preko tjelesnosti po kojoj se otvaramo i ulazimo u komunikaciju sa drugim ljudima. Dakle, već u svome tijelu “ja” sam nerazdvojivo vezan za Krista, jer moje tijelo jest i postoji za Gospodina, a Gospodin jest za moje tijelo, on je naš smisao i cilj našeg života u tijelu. Njega smo pozvani proslavljati čitavim svojim životom i svojim tijelom.

O povezanosti svakog pojedinog vjernika s Kristom već u tijelu i o uzvišenosti tog istog tijela, kao i o pozivu na proslavu Gospodina u svome tijelu, čitamo u 6. poglavlju Prve poslanice Korinćanima, točnije u 13., 14., 15. i 19. retku. U ovim recima Apostol Pavao, upozoravajući Korinćane protiv grijeha bludnosti, piše: “…ali ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Ta Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? ...Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!“ (1Kor 6,13-15.19).

Uskrsnuće tijela preobražava “put i krv” tj. preobražava raspadljivo ovozemaljsko tijelo u ono neraspadljivo, prikladno za život vječni u kraljevstvu Božjem.

U pojednostavljenom smislu, ovaj (prvi) zemaljski način postojanja nužno mora prestati kako bi mogao započeti novi nebeski život. Ovdje se očituje prekinutost i različitost postojanja između dvaju tijela (diskontinuitet). Ipak, u oba načina postojanja ostaje prisutna tjelesnost, iako na drugačiji i otajstveni način pri uskrsnuću od mrtvih. Dakle, pod pojmom “tijelo” sv. Pavao razumije cjelovitog čovjeka te kroz opstanak i neprekinutost “tijela” i tjelesnosti, kako pri zemaljskom naravnom tako i nebeskom duhovnom načinu postojanja, želi naglasiti opstanak (kontinuitet) osobnog identiteta svakog čovjeka, dakle našeg “ja”.

Kako bi što bolje prikazao sličnosti i razlike dvaju načina postojanja, sveti pisac nam predočava Adama i Krista kao predstavnike zemaljskog i nebeskog čovjeka. Na njihovom primjeru sveti pisac objašnjava sličnosti i razlike između naravnog i duhovnog tijela. Prvo tijelo je stvoreno za zemaljsko postojanje i predodređeno za smrt (Adamovo tijelo), dočim je drugo tijelo, koje ćemo primiti u trenutku općeg uskrsnuća mrtvih, predodređeno za život vječni (Kristovo tijelo).

Sv. Pavao zapravo u cijelom 15. poglavlju Prve poslanice Korinćanima nastoji odgovoriti na dvostruko pitanje iz 35. retka istog poglavlja: “Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći?” (1Kor 15,35). Apostol objašnjava kako je uskrsnuće od mrtvih Božji zahvat te kako Bog koji je stvorio ovo naše naravno tijelo za zemaljski život može u skladu sa svojom voljom stvoriti i (novo) duhovno tijelo za uskrsli život. Preobrazba naravnog tijela u duhovno tijelo, koje možemo nazvati i novo stvaranje, događa se djelovanjem Duha Svetoga i posredstvom Isusa Krista. Naš Spasitelj je po svome uskrsnuću postao “životvorni duh” (usp. 1Kor 15,45), odnosno temelj našeg uskrsnuća i jamac postojanja nebeskog života kojeg ćemo baštiniti u duhovnom tijelu kao što je i samo njegovo tijelo.

Ukratko rečeno, sv. Pavao nas uči da mrtvi uskršavaju u “tijelu” i to je tijelo “duhovno”. Dakle, uskrsli život je tjelesni život u zajedništvu s Bogom i s bližnjima. Takav život počinje već prije smrti, ali nalazi svoje ispunjenje u potpunoj otvorenosti Kristu i drugim uskrslim ljudima na nebu, u vječnosti. Upravo iz tog razloga možemo i moramo ustvrditi kako za sve nas, tako i za sv. Pavla, uskrsnuće ipak ostaje “otajstvo” vjere koje traži prosvjetljenje od Boga kako bismo ga potpunije razumjeli, prihvatili, vjerovali i živjeli u skladu s njime.