Biblija

Vol poznaje svog vlasnika, i magarac jasle gospodareve

Bruna Velčić
18.12.2023.

Apokrifna evanđelja knjige su biblijskog sadržaja isključene iz kanona Novog zavjeta jer ih se ne smatra nadahnutima od Boga. Unatoč tome pojedini elementi iz apokrifnih spisa imali su utjecaja na kršćansku pobožnost.

Vol poznaje svog vlasnika, i magarac jasle gospodareve » naslovna

Nema jaslica bez vola i magarca, no ni jedno ih evanđelje ne spominje, i jedino Luka svjedoči o tome kako je Isus, po rođenju, položen u „jasle“ (Lk 2,7.12.16). Odakle onda u jaslicama vol i magarac i koje je njihovo značenje?

Ovaj par životinja našao je svoje mjesto u jaslicama zahvaljujući apokrifnom Pseudo-Matejevu evanđelju. Ondje, u 14,1, čitamo: „Trećega dana nakon rođenja Gospodinova, Marija je napustila spilju i ušla u štalu. Položila je dječaka u jasle, a vol i magarac su ga štovali. Tako su se ispunile riječi proroka Izaije: 'Vol poznaje svog vlasnika i magarac jasle gospodareve' (Iz 1,3). Vol i magarac, među koje je dječak bio položen, neprestano su mu se klanjali. Tako su se ispunile riječi proroka Habakuka: 'Objavit ćeš se među dvjema životinjama' (Hab 3,2, prema grčkom prijevodu – Septuaginti).“

Apokrifna evanđelja knjige su biblijskog sadržaja isključene iz kanona Novog zavjeta jer ih se ne smatra nadahnutima od Boga. Unatoč tome pojedini elementi iz apokrifnih spisa imali su utjecaja na kršćansku pobožnost. U slučaju vola i magarca zanimljivo je primijetiti da ih Pseudo-Matejevo evanđelje spominje referirajući se na dvije kanonske starozavjetne knjige: proroke Izaiju i Habakuka. Među njima posebno je vrijedna referenca na Izaiju 1,3 jer se upravo u tom retku izričito spominju vol i magarac.

Vol i magarac uzor su i poziv svima da u novorođenom Djetetu prepoznaju Božjega sina, da mu se poklone i budu vjerni i poslušni jer on ima „riječi života vječnoga“ (Iv 6,68).

Posežući za govorom o volu i magarcu Izaija priziva Izraelcima pred oči sliku dviju pokornih životinja, spremnih da budu u službi čovjeka kao vjerni suradnici. Prema Starom zavjetu, vol i magarac domaće su životinje per excellence. Izraelcima su volovi, upregnuti u jaram, služili za oranje zemlje, a magarci, osim za obrađivanje zemlje, također i za prijevoz tereta i osoba. Kao takvi imali su značajno mjesto i veliku vrijednost u svakom domaćinstvu, na što ukazuje i niz propisa u Petoknjižju koji određuju naknade u slučaju da netko prouzroči njihovu smrt ili ih ukrade. Propisuju da je onaj tko pronađe vola ili magarca dužan vratiti životinje njihovu gospodaru, pa i u slučaju kad je taj neprijatelj. Vol i magarac spominju se također u Dekalogu, tj. u Deset zapovijedi: poput svih pripadnika domaćinstva, i oni imaju pravo na subotnji počinak. Tuđeg vola i magarca, kao i tuđu ženu, nije dopušteno ni poželjeti, a kamoli prisvojiti. O važnosti i vrijednosti volova govori i sam Isus kad napominje da je, kako bi napojio ili spasio vola, gospodar spreman čak prekršiti subotnji počinak (Lk 13,15; 14,5). Pavao uspoređuje vlastito misijsko poslanje sa strpljivim i ustrajnim radom vola (1 Kor 9,9), a Isus za svoj ulazak u Jeruzalem na Cvjetnicu bira magarca, životinju koju su jahali i starozavjetni kraljevi, čime potvrđuje da je on mesijanski kralj čiji je ulazak u Jeruzalem na magarcu navijestio prorok Zaharija (9,9).

Stavljajući Izraelcima pred oči slike ovih životinja, prorok Izaija nastojao ih je potaknuti na obraćenje, odnosno na vjernost i poslušnost te suradnju s Bogom. Bog naime na početku knjige proroka Izaije optužuje svoj narod da ih je podigao i odgojio, a oni se protiv njega bune (Iz 1,2). „Vol poznaje svog vlasnika, i magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije“, veli Bog (Iz 1,3). Dakle, dok vol i magarac prepoznaju te se poslušno pokoravaju svojim gospodarima, Izrael, umjesto da postojano živi svoje savezništvo s Bogom slušajući njegove riječi, čini zlo i okreće Bogu leđa (usp. Iz 1,4).

Nadovezujući se na Izaijin govor o volu i magarcu, koji poznaju svoga gospodara i njegove „jasle“ (1,3), Pseudo-Matejevo evanđelje smjestilo ih je uz Isusove jasle tumačeći da su ga štovali i klanjali mu se jer su u njemu prepoznali Gospodina, Krista Spasitelja. Stoga su vol i magarac uzor i poziv svima da u novorođenom djetetu prepoznaju Božjega sina, da mu se poklone i budu vjerni i poslušni jer on ima „riječi života vječnoga“ (Iv 6,68).

Vrlo su rano vol i magarac ušli u kršćansku ikonografiju te ih nalazimo uz Isusa već na sarkofazima iz 4. stoljeća. K tome crkveni su se oci u svojim tumačenjima Svetoga pisma često osvrtali na njihovu prisutnost uz Isusa donoseći različite poučne interpretacije. Posebno je značajno tumačenje vola i magarca kao dvaju naroda, poduprto starozavjetnim shvaćanjem vola kao čiste životinje, koja se smjela blagovati i žrtvovati Bogu, i magarca kao nečiste životinje. Crkveni oci u volu su prepoznali izabrani narod Izrael pozvan da nosi jaram Zakona i „preživa“ Božju riječ, tj. hrani se njome; a u magarcu pogane, nečiste narode, okaljane grijehom praznovjerja i idolopoklonstva. Isus je Gospodin i Spasitelj i jednih i drugih: Židove je oslobodio jarma Zakona jer, kako uči Pavao, čovjek se ne spašava djelima Zakona već vjerom (Rim 3,28); a pogane je izbavio iz tame praznovjerja i idolatrije (usp. Iz 9,1). Prisutnost vola i magarca uz Isusove jasle označavala bi tako univerzalnost spasenja: spasenje potječe od Židova, ali otvoreno je svim narodima jer su pogani, kao i Židovi, pozvani prepoznati i prihvatiti spasenje u Kristu Isusu. Vol i magarac, združeni u klanjanju utjelovljenom Bogu, predstavljaju u konačnici novi izabrani narod – Crkvu.

Osim ove interpretacije značajno je također tumačenje koje crkveni oci daju polaganju Isusa u jasle. Jasle su naime „hranilište“ za životinje, mjesto u koje se stavlja slama. Marija polaže Isusa upravo u takvo jedno „hranilište“, čime on sam postaje „hrana“. Isusovo polaganje u jasle stoga je i nagovještaj euharistijske žrtve, odnosno Kristove žrtve na križu te dara njegova tijela i krvi za hranu u slavlju svete euharistije.

Iz rubrike: Biblija

Vol poznaje svog vlasnika, i magarac jasle gospodareve » naslovna

Krist, naš životvorni duh

Tomislav Zečević
22.07.2024.

U Prvoj poslanici Korinćanima sveti Pavao upotrebljava jedan poseban glagol kako bi označio uskrsnuće, a to je grčki glagol ζῳοποιέω (zōiopoiéō– „uzrokovati život, dati ili darovati život“ ili, jednostavno „oživjeti“.

Foto: Paruzija, grčka ikona, oko 1700 g. - Wikipedija