Zašto slavimo 100 godina uspostave biskupije u Rijeci?

Dana 25. travnja 2025. navršit će se točno 100 godina otkako je papa Pio XI. bulom Supremum pastorale munus 1925. uspostavio dijecezu u gradu Rijeci. Grad Rijeka postao je tako sjedište biskupije, a crkva sv. Vida katedralom. Zašto uopće obilježavati taj događaj? Je li to „naša“ obljetnica? Zašto bismo obilježavali događaj koji se dogodio u razdoblju talijanske uprave Rijekom i zapadnim dijelom današnje nadbiskupije? Pokušajmo na ovo odgovoriti pomoću povijesnih podataka, ali promišljajući putem kršćanskog odnosa spram povijesti.

Riječka biskupija ustanovljena je samo godinu dana nakon aneksije Rijeke Kraljevini Italiji 1925. i obuhvaćala je grad Rijeku (koji je prije toga pripadao Senjsko-modruškoj biskupiji), dijelove Tršćansko-koparske te Ljubljanske biskupije. Nova Riječka biskupija bila je dakle višenacionalna dijeceza jer su u samom gradu živjeli Talijani i Hrvati, a župe u zaleđu većinom su bile posve hrvatske ili slovenske. Novoj biskupiji pripalo je šesnaest župa koje su se nalazile na teritoriju tadašnje Kvarnerske provincije (dijelova današnje Republike Hrvatske i Republike Slovenije). Dotadašnjoj Apostolskoj administraturi Rijeke, uspostavljenoj 1920., koja se prostirala nad šest župa, pribrojeno ih je još deset (sedam župa iz Tršćansko-koparske i tri župe iz Ljubljanske biskupije). Nova je biskupija bila višenacionalnog sastava: činili su je Hrvati, Talijani i Slovenci.

Riječka biskupija nije ušla ni u jednu crkvenu pokrajinu (metropoliju); bulom je dijeceza izravno podvrgnuta Svetoj Stolici. Režimski podatci iz 1925. govore da je u gradu Rijeci tada bilo oko 50 000 stanovnika, a na području biskupije oko 85 000 stanovnika. Biskupija je 1934. proširila svoje granice nakon mijenjanja granica tadašnje civilne provincije, pa se broj župa na koncu razdoblja talijanske uprave popeo na 32. Na istočnoj strani Rječine, počevši s Trsatom, nalazilo se područje pod vlašću senjsko-modruškog biskupa.

Osnutak biskupije bio je moguć upravo zbog činjenice da su se poklopili interesi civilne i crkvene vlasti. Ako je u prošlosti upravo izostanak istodobna interesa crkvene i svjetovne vlasti onemogućio uspostavu biskupijskoga središta u Rijeci, sada se baš to pokazalo ključnim. Financijskom pomoći iz Italije sagradile su se neke crkvene strukture koje i danas koristimo i koje su u službi poslanja Crkve. Talijanski biskupi rade na izgradnji novih pastoralnih struktura Rijeke i nove biskupije, grade se brojne nove crkve, otvara biskupijsko Sjemenište na Belvederu, uspostavlja Stolni kaptol, organizira pastoral mladih i studenata itd. No nastanak novih župa u Rijeci i novih biskupijskih struktura događa se istodobno s njihovom talijanizacijom; zabranjena je uporaba hrvatskog jezika u propovijedi, kao i staroslavenskog (točnije šćaveta) kao liturgijskog u gradu i okolici. Za neke istaknute svećenike i redovnike nije više bilo mjesta u pastoralu.

Politički interes talijanske svjetovne vlasti za uspostavljanjem dijeceze može danas nekome zvučati neugodno ili izazivati sablazan, ali valja podsjetiti na to da crkvena povijest nudi mnoštvo sličnih situacija. To da su u prošlosti politički ili državni razlozi igrali ulogu pri nastanku nekih crkvenih struktura nipošto nije rijetka pojava. Podsjećam da je Zagrebačka biskupija koncem 11. stoljeća (oko 1094.) nastala zbog političkih interesa i potrebe ugarskih Arpadovića da uspostavom crkvene organizacije dobiju podršku za svoju vlast na hrvatskome području i omoguće njezino širenje prema jugu. Sličnosti se vide i kad je riječ o patronatu ugarskih kraljeva ili naših plemićkih obitelji, da ne spominjem uplitanja cara i kralja Josipa II. koncem 18. stoljeća i njegova jozefinizma, koji je učinio najradikalnije promjene upravo u biskupijskom ustrojstvu primorske Hrvatske.

Valja znati da je Sveta Stolica sve do 18. st. u našim primorskim biskupijama imenovala biskupe koji mahom nisu bili Hrvati. U Zagrebu su još u 19. st. na biskupskoj katedri osobe koje nisu hrvatske nacionalnosti, a često su i usmjerene protiv hrvatskih nacionalnih interesa. Ukoliko nitko nije dovodio u pitanje opravdanost proslave 900 godina te dijeceze 1994., kada je proslavi prisustvovao čak i papa Ivan Pavao II., onda nema razloga odbacivati ni ono što se dogodilo prije 100 godina u Rijeci.

Složeni problem u međuratnom razdoblju crkvene povijesti Rijeke jest talijanski nacionalizam kojemu se ni ovdašnji katolici i crkveni upravitelji nisu uvijek znali oduprijeti. Dakako, nakon cjelokupna iskustva 20. st. valja se priupitati uspijevamo li i mi danas otkloniti zov nacionalizma kada je u pitanju življenje naše vjere. Podsjetio bih da se kršćanstvo ne može poistovjećivati ni s jednom nacijom jer kršćanstvo transcendira sve narode, sabire svoje članove iz svih naroda, stvara Božji narod kojemu domovina nije na zemlji nego prema njoj putuje, kako je isticao najveći hrvatski teolog 20. st. Tomislav Janko Šagi-Bunić. Drugim riječima, valja podsjetiti na to da katolički identitet nadilazi nacionalnu pripadnost. Nacionalizam je veliko zlo 20. stoljeća.

Činjenica da se komunistička historiografija i propaganda iz dnevno‑političkih razloga koristila djelovanjem talijanske katoličke hijerarhije u vremenu fašizma kako bi opravdala represiju prema Katoličkoj Crkvi nakon 1945. godine ne oslobađa povjesničara od obveze da danas podvrgne objektivnoj kritici biskupe na područjima Hrvatske i Slovenije koja su se nakon Prvoga svjetskog rata našla u Kraljevini Italiji. Autor ovoga članka nastojao je analizirati djelovanje talijanske katoličke hijerarhije u Rijeci i o tome je objavio radove ukazujući na opravdanost ili neopravdanost prethodnih historiografskih sudova. Dakako, samo rad na vrelima omogućava povjesničaru davanje sudova, a to u riječkom slučaju znači integriranje hrvatskih, slovenskih i talijanskih izvora i literature. Može se reći kako je fašizam talijansko katolištvo vratio u predliberalno vrijeme, a da tadašnji biskupi nisu bili u stanju prepoznati opasnosti srljanja iz demokracije u totalitarizam, kao i općenito izazove koje je moderno vrijeme postavljalo Crkvi.

No Crkva nije nekakav institut za povijest ili muzej da bi njezino prvotno poslanje bilo brinuti se o povijesti, povijesnom istraživanju i pamćenju. Kada Crkva obilježava događaje iz naše povijesti, onda bi trebala imati na umu da postoje specifične razlike između svjetovne i crkvene historiografije, mada se obje pozivaju na vrela odnosno povijesne izvore. Za poslanje Crkve bitno je znati da je povijest spasenja šira i važnija od same povijesti. To znači da crkveni povjesničar kao teolog ima posebne zadaće. Postizanje konsenzusa oko tema iz prošlosti, kako one ne bi generirale ideološke sukobe, za crkvenog povjesničara znači spremnost na kritičko propitivanje prošlosti, ali i određenih mitova u povijesti. S aspekta crkvenog povjesničara i katoličkog teologa posebno je neprihvatljivo pribjegavati zlopamćenju, osobito ako to čini memorija katolika. Sociolog religije Mardešić upozorava na to kako „pamtimo redovito sebi u korist, a drugima na štetu” te da su upravo „kršćani prije svih dužni i obvezni neprestance otkrivati sve prešućeno i sve zatajeno bez obzira ide li im to u prilog ili ih možda osramoćuje. Glavno da je istinito, jer jedino ono spašava.”

Drugim riječima, ispravno ćemo obilježiti 100 godina od uspostave naše biskupije na način da nam ovaj spomen pomogne porasti u zrelosti vjere i humanosti. To konkretno znači ići putevima strpljiva praštanja i postupna pomirenja čišćenjem spomena. Taj je pojam 1998. aktualizirao Ivan Pavao II. u buli sazivanja Svete godine 2000. Incarnationis mysterium kada je kršćane pozvao na čišćenje memorije. To je poziv i svima nama dok obilježavamo stoljeće od uspostave Riječke biskupije. Pritom dopustimo da se i drugi i drugačiji, u ovom slučaju Talijani i Slovenci, ugrade u naš katolički identitet i u naše pomireno sjećanje.