Crkvu čine žene i muškarci, Božji narod

Teolozi Lucia Vantini, Luca Castiglioni i Linda Pocher su, na poziv pape Franje, 4. prosinca 2023. Papi i Vijeću kardinala govorili o ulozi žena u Crkvi. U siječnju je izišla knjiga pod naslovom „Smaschilizzare la Chiesa?“ („Demaskulizacija Crkve?“) u kojoj su objavljeni njihovi radovi, a predgovor je napisao Papa. Knjiga kritički sagledava govor katoličkog teologa Hansa Ursa von Balthasara o petrovskoj i marijanskoj dimenziji Crkve.

O knjizi i pitanjima koja otvara razgovarali smo s jednom od autorica, Luciom Vantini. Lucia Vantini stekla je doktorat iz filozofije 2013. (Sveučilište u Veroni) i doktorat iz teologije 2017. godine (Teološki fakultet u Padovi). Predaje filozofiju religije i fundamentalnu teologiju na Institutu religijskih znanosti u Veroni. Članica je ženske filozofske zajednice Diotima i predsjednica Koordinacije talijanskih teologinja.

Prof. Vantini, kako ste reagirali na Papin poziv da govorite pred njim i njegovim Vijećem kardinala?

Moja prva reakcija bila je iznenađenje, ali i otpor prema predloženoj temi. U telefonskim pozivima koje sam primila od kolega inzistirala sam na tome da pomaknemo horizonte rasprave. Ideja o marijansko-petrovskom načelu, po mom mišljenju, pripada onim stvarima koje nisu korisne za današnju Crkvu, a još manje za onu sutrašnju, i stoga zašto ne raspravljati o aktualnim temama, onim najneugodnijima koje razdiru naše zajednice?

Možete li nam objasniti marijansko i petrovsko načelo? Kako razumjeti ova načela i kakva slika Crkve iz njih proizlazi?

Prije svega treba reći da, kako sam objasnila u knjizi, ova načela ne pružaju istinsku sliku o Von Balthasarovoj teologiji. On je naime htio ponovo iščitati stilove crkvenosti u njihovoj pluralnosti i simfoniji, s mističnom osjetljivošću koja izmiče ovoj vrlo krutoj slici. Međutim, dogodilo se da su u Katoličkoj Crkvi neki od njegovih govora bili vrlo učinkoviti za podjelu različitih uloga koje muškarci i žene imaju i mogu imati u Crkvi na temelju spola. Rezultat je bio taj da je muškarac shvaćen kao onaj odgovoran za institucionalnu, sakramentalnu i objektivnu razinu, a žena za karizmatsku, karitativnu i mističnu razinu. Petar i Marija postali su figure koje na naizgled savršen način uređuju živote vjernika, dok u stvarnosti ova načela stavljaju žene na pijedestal s kojeg se ne mogu pomaknuti, a muškarce zatvaraju u sakralnu dimenziju koja ih tjera da zaborave kako imaju tijelo, veze s drugim ljudima, povijest.

Zašto su marijansko i petrovsko načelo bili tako uspješni, toliko da se neprestano ponavljaju u nauku Učiteljstva?

Bili su tako uspješni jer – kao što svjedoče mnogi populizmi ovog trenutka – pojednostavljenja koja zbijaju živote u točno određene okvire djeluju umirujuće i, iznad svega, jer su ova načela omogućila njegovanje muške dominacije – patrijarhalne i fratrijarhalne – skrivene u idealizirajućim oblicima ženstvenosti zamišljene u sjeni Marije. Von Balthasar je s pravom obratio pozornost na činjenicu da smo u Crkvi – kao i u životu – žene i muškarci i dao je značenje toj činjenici u kontekstu i vremenu u kojem je o tome promišljao. Preuzeti ta načela danas i u istom tom obliku znači ponovo ušutkati žene.

Kako gledate na običaj veličanja marijanskog načela kao važnijeg od petrovskog, jer „Crkva je žena“?

To je namještena igra koja nikome ne koristi. S lukavošću ili naivnošću – manje je važno – postoje počasti koje se dodjeljuju kako bi se marginaliziralo one koji ih primaju. U kojem smislu možemo reći da je Crkva „žena“? To svakako nije pogrešna izjava, ali ne se može reći ni da je točna. Riječ je o usporedbi koja služi tome da podsjeća na to kako se od Crkve očekuje ono što se očekuje od majčinske logike: da skrb ne bude suprotstavljena pravednosti, da su mogući nenatjecateljski odnosi usmjereni na opće dobro, da postoje oblici autoriteta, ali ne i moći, da nema mjesta fizičkom, psihičkom ili duhovnom zlostavljanju, da se može govoriti iskreno bez cenzure ili marginalizacije, da svrha svake riječi i svake geste bude procvat života. U toj je logici priznavanje posebne važnosti marijanskog načela u odnosu na petrovsko besmisleno. Nemoguće je ne posumnjati da se to čini kako bi se žene isključilo. Žena zna: „ti si prelijepa za mene“ ne znači ništa drugo nego „ne želim da uđeš u moj život“.

Koje su „tužne i nepravedne“ nuspojave, po Vašem mišljenju, marijanskog i petrovskog načela na žene i muškarce koji pripadaju Crkvi?

U knjizi ističem da se marijansko i petrovsko načelo čine pozitivnima jer daju nadu za Crkvu u kojoj žene i muškarci mogu imati prostor za sebe kako ne bi gazili jedni drugima po prstima ili ulazili u kompeticiju, ali u stvarnosti imaju ozbiljna ograničenja. Prema njima žene su kao Beatrice za Dantea: muze koje nadahnjuju ili, u najboljem slučaju, popravljaju situaciju kada postane teška, ali koje zapravo idu zasebnim putem. No i muškarci pate zbog te nepravde jer su zarobljeni u zahtjevima za objektivnošću, apstrakcijom i dominacijom koji na kraju guše njihovu vlastitu slobodu.

Imaju li marijansko i petrovsko načelo posljedica i na odnos svećenika i laika?

Iz ovog neuravnotežena marijansko-petrovskog binoma temeljenog na spolnoj naravi proistječu mnoge druge iskrivljene hijerarhije, uključujući i onu kler-laici. U ovom vremenu, u kojemu se postavlja pitanje ženskog đakonata, na strani klera nalazimo samo muškarce, dok su na strani laikata prisutni i muškarci i žene. Marijansko-petrovski binom osnažuje ideju da je sveti red rezerviran za muškarce. Ne radi se o tome da uklonimo razlike već o tome da posvetimo pozornost tome kako ih objašnjavamo, a to otvara mnoga pitanja. Na primjer, što povezujemo s marijanskim, a što s petrovskim načelom u odnosu na teološko znanje, evanđeoski misionarski duh ili crkvenu suodgovornost?

Po Vašem mišljenju, „dekonstrukcija marijansko-petrovskog binoma ne dovodi do nijekanja spolne razlike“ nego je „čini slobodnom da označava bez upadanja u protuevanđeoske hijerarhijske formule“. Možete li nam objasniti?

Spolna je razlika sama po sebi nešto tajanstveno, što pripada teologiji stvaranja. Možemo prepoznati njezine učinke u povijesti, krenuti u potragu za njezinim tragovima, ali uvijek sa sviješću da ta razlika nije mrtva stvarnost koja čeka život, nijema stvarnost koja čeka riječi, teret koji čeka mjesto gdje ga smjestiti. Spolna razlika dotiče svaki život, ali svaki je pojedini život taj koji je prima i daje joj oblik riječima, gestama, izborima, željama, vezama koje uspostavlja. Ono što mi činimo jest da kulturološka značenja kojima opisujemo i reguliramo spolnu razliku miješamo s misterijem te razlike, koja je već sama po sebi sposobna proizvesti značenja. Svaki put kada se nađemo suočeni s tumačenjem spolne razlike, trebali bismo se zapitati: odakle dolaze te riječi, te sigurnosti, ta pravila? Poštuju li ili ne poštuju činjenicu da ta razlika u svakom životu zna proizvesti život? Rasprava je pomalo teška, znam, i mnogo puta smatram da je pogrešno shvaćena zbog ove složenosti koja je povezana s činjenicom da je misao o različitosti također filozofska.

Je li marijansko-petrovski binom spojiv sa sinodskom Crkvom koju promiče papa Franjo?

Kao što pokušavam pokazati u tekstu, u teologiji Von Balthasara takozvani marijansko-petrovski binom fragment je mnogo složenije konstelacije načela među kojima se na primjer ističe i „ivanovsko načelo“, koje je posebno važno u istočnim Crkvama. O tome u našoj knjizi govori Luca Castiglioni. Sinodalna Crkva pape Franje poliedrična je Crkva, u dijalogu, sposobna ugostiti razlike i ponovo pregovarati o vlastitim granicama, sluša žene kao stvarne subjekte, a ne kao karizmatične subjekte koji proizlaze iz mašte muškaraca koji bi ih samo željeli pored sebe kao nadahnjujuće muze za posao ili misiju koju trebaju obaviti sami.

Možda se ne slažu svi da trebamo „demaskulizirati Crkvu“. Zašto postoji potreba za tim? Kako možemo doprinijeti?

Izraz „demaskulizirati Crkvu“ dolazi od pape Franje i potrebno ga je pravilno razumjeti. Ima onih koji su to pogrešno shvatili, kao da je to početak procesa napada na muškarce, kao da je to neka vrsta izvlaštenja u kojem žene djeluju protiv muškaraca. Zapravo se radi o tome da Crkva mora biti „demaskulizirana“ u svojim narativima, svojim praksama, svojim pravilima. Crkvu već čine žene i muškarci, ali simbolički i normativni okvir u koji je to umetnuto ne odgovara onom „Božjem narodu“ o kojem govori Drugi vatikanski koncil, nego više patrijarhalnom i fratrijarhalnom modelu. U tom smislu Crkva se mora demaskulizirati. Nemojte misliti da je ova gesta dobra samo za žene: u asimetriji njihove sudbine demaskulizacija predstavlja sakrosanktno stjecanje pravde za žene, ali također i oslobođenje od određenih kaveza i za same muškarce.