Papa Franjo ne unosi novine u nauk Crkve nego mijenja dinamiku

Jadranka Brnčić je biblijska hermeneutičarka, spisateljica i prevoditeljica, radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a predaje i u Centru za studij protestantske teologije „Matija Vlačić Ilirik“. Od objavljenih djela izdvajamo dva u kojima analizira situaciju u Katoličkoj crkvi zadnjih desetljeća – Biti katolik još (2007.) i Biti kršćanin s papom Franjom (2016.).

U ožujku smo obilježili 10. obljetnicu pontifikata pape Franje. Što biste istaknuli kao glavne naglaske njegova pontifikata?

Ključne teme o kojima je papa Franjo, na tragu Drugoga vatikanskog koncila, od samoga početka pontifikata govorio, i na koje sve do danas potiče, možemo svesti na najmanje tri: Božje milosrđe i svjedočenje milosrđa, redefiniranje Crkve u svjetlu Evanđelja te odgovornost kršćana za svijet.

Papina zaokupljenost poslanjem življenoga milosrđa počiva na shvaćanju milosrđa kao prihvaćanje Božje zaštite te pružanje zaštite svima onima koji ju nemaju primati ni od koga. Naravno, to se ponajprije odnosi na siromašne, marginalizirane, prognane ljude i skupine, ali i na sav stvoreni svijet. Enciklikom Laudato si' papa Franjo uključio je Crkvu u širu kulturalnu raspravu o suodgovornosti. Poziva na nužne reforme što se tiče organizacije Crkve, jezika kojim se svećenici obraćaju muškarcima i ženama današnjice, europocentričnosti, liturgije, navika, stila – sve to s jednim ciljem: „osloboditi energije za istinski angažman ozbiljenja Evanđelja u preobrazbi društva“. Papi Franji je, kako je sam rekao, „draža ranjena i prljava Crkva jer je izašla na ulice, nego Crkva zatvorena u klupko opsesija i procedura“. Razlika je velika, kao i – posljedice.

Franjina pobudnica Evangelii gaudium je više od niza katekizamskih savjeta na kakve smo bili navikli. To je, među ostalim, nedvosmislena kritika kapitalizma. Usmjeravajući pogled prema uzrocima, ekonomsku isključivost i nejednakost među ljudima i narodima papa Franjo naziva „ekonomskim ubojstvom“, a idolopoklonike profita „neoliberalnim diktatorima neosobne ekonomije“ ne tražeći rješenja u preinakama tržišnih odnosa, nego u radikalnom mijenjanju perspektive s čovjekom u središtu. „Crkva siromašnih“ kakvu bi Papa želio, nije Crkva ponajprije angažirana u karitativnim djelatnostima, nego Crkva koja se stavlja u poziciju siromašnih i obespravljenih; nije Crkva koja će tješiti siromašne, davati im hranu, odjeću i skloništa, nego koja će se aktivno boriti za prava marginaliziranih i obespravljenih te govoriti u njihovo ime; nije Crkva koja će paušalno okrivljavati ekonomske sustave koji uništavaju ljude smatrajućih ih „viškom“; „otpadom“, nego prokazivati uzroke razularene globalizacije i podivljalog kapitalizma te kritizirati strukturu na kojoj ti sustavi počivaju, uključujući i vlastitu; nije Crkva koja će jedne sustave kritizirati, s drugima surađivati, nego Crkva koja može ponuditi više od logike tržišta, koja može pokazati na Isusa koji sam je bio žrtva različitih sustava moći, pa i religijskog, a onda i njihov pobjednik u nadi i nježnosti.

U “Biti kršćanin s papom Franjom” kažete da papa Franjo “razvezuje čvorove”. Što pod tim mislite?

Reforme koje je Papa otpočeo u samoj Crkvi, posebice u Rimskoj kuriji, još uvijek čekaju svoj zamah prikočene njegovim neprijateljima među najbližim suradnicima: reforme u financijskom poslovanju, u transparentnosti (jasnoći i poštenju) prečesto korumpirana govora i ponašanja, u procesima kanonizacije blaženika i svetaca.

U doktrinarnim pitanjima papa Franjo nije ni radikalan niti sklon reformama. Zapravo je, mogli bismo reći, konvencionalan u svim gorućim lakmus pitanjima katoličkog pravovjerja: zalaže se za „obiteljske vrijednosti“ i protiv je istospolnih brakova, kao i protiv ređenja žena.

No, ne zaboravimo niz njegovih gesta i riječi kojima pokazuje da čvorove ni ne bi trebalo sjeći, nego razvezivati. I to čini.

Među mnoštvom primjera da navedem barem dva. Premda se 2010. kao nadbiskup Buenos Airesa usprotivio nastojanjima argentinske vlade da legalizira istospolne brakove, istodobno je podržavao civilna partnerstva za gay parove koje su odbacivali drugi argentinski biskupi. Ili, primjerice, uzvišena liturgijska gesta Velikog tjedna u kojoj se sažimlje sve Isusovo učenje – pranje nogu. Već u ožujku 2013. papa Franjo nije tu simboličku gestu izveo kako je do tada bilo uobičajeno, u katedrali na Lateranu, nego u instituciji maloljetnih delinkvenata; nije prao noge muškarcima i dokazanim vjernicima, nego dvanaestoro zatvorenika, među kojima i jednoj mladoj djevojci, i to ne katolkinji nego muslimanki. Gesta je skandalizirala liturgičare i poznavaoce kanonskog prava koje izričito nalaže da se liturgijsko pranje nogu mora izvršiti muškarcima jer je to ujedno i simbolička gesta uspostavljanja svećeničkog (muškog) reda.

Papa Franjo teško da će imati pontifikat radikalnih promjena, ali će njegove riječi i geste zacijelo imati dug, barem alternativni učinak. A jamčit će ga, za vjerovati je, i njegov izbor novih Europi nepoznatih kardinala Oni će, kada tomu dođe čas, birati novog papu, Franjina nasljednika.

Kako procjenjujete Papin odnos prema ženama u Crkvi?

Nit mizoginije možemo slijediti kroz povijest Crkve sve do danas. A njezine žilave, otporne korijene možemo prepoznati i u argumentima koje Crkva nudi protiv mogućnosti da i žene budu svećenice premda im nedostaju i biblijski i teološki temelji.

Papa Franjo je, međutim, jasno dao do znanja da je apostolsko pismo Ivana Pavla II. Ordinatio Sacerdotalis iz 1994. definitivno zatvorilo vrata potezanju pitanja o ređenju žena. No, u objavljenu intervjuu s isusovcem Antonijem Spadarom te u niz drugih prilika poziva na razvoj „nove i duboke teologije žena“ te na ozbiljnije prepoznavanje njihove ključne uloge u Crkvi, o čemu i sam svjedoči imenujući žene na važne položaje u Vatikanu. Čvorovi su olabavljeni i taj proces više neće biti tako lako zaustaviti. No, njihovo razvezivanje ne ovisi samo o Papi i crkvenoj hijerarhiji, nego o svima nama.

Listajući Vašu knjigu “Biti kršćanin s papom Franjom” nakon sedam godina dobiva se dojam da su teme kojima ste se ondje bavili još uvijek vrlo aktualne, odnosno da su postale središnje teme Sinode o sinodalnosti pokrenute 2021. godine. Jedna od tih tema je potreba parezije. Možete li nam protumačiti taj pojam, koji su preduvjeti za pareziju, te zašto nam je ona potrebna?

Parezija je govorna figura antičke retorike što ju govornik koristi kad otvoreno govori o nelagodnim istinama bilo da se tiču pojedinaca ili društva. U Novom zavjetu na grčkom riječ parrhēsia evanđelisti i Pavao koriste na četrdesetak mjesta. U hrvatski se najčešće prevodi: „otvoreno govoriti“, „javno govoriti“ ili „javno činiti“, „slobodno govoriti“, ali jednako tako: govoriti, djelovati – „smjelo“, „odvažno“, „neustrašivo“ i „ s pouzdanjem“.

Papa Franjo ne samo da se u kritici stanja u Crkvi koristi parezijom, nego ju i sam kao pojam uvodi u svoj pastoralni diskurs (vidjeti: Govor pape Franje prilikom otvaranja Biskupske sinode o obitelji, 6. listopada 2014.). Na otvaranju Sinode o obitelji u listopadu 2014. na kojoj se razgovaralo o delikatnim pitanjima seksualnosti, kontracepcije, razvoda i civilnoga braka, pozvao je biskupe da svoje stavove iznose slobodno i otvoreno, bez oklijevanja i prikrivanja. Štoviše, da se ne boje konflikata u raspravi jer su oni znak djelovanja Duha.

Simptome bolesti koja nagriza svećenike papa Franjo naziva „duhovnim narcizmom“ kao dio „patologije moći“ te „duhovnim Alzheimerom“ koji podiže bedeme i zanemaruje duh Evanđelja. Za njega bit svećeničke službe ne može biti grčevito očuvanje sakramentalne moći, već prije svega služenje siromašnima i slabima. U nizu intervjua i govora papa Franjo je kritizirao kler kao glumce koji „igraju ulogu Tarzana“ odveć uvjerene u vlastitu važnost i autoritet. Najbolje vođe – kaže Papa – ostavljaju „mjesta sumnji“, a svećenici koji uskraćuju vjernicima sudjelovanje u procesima odlučivanja, nisu dobri svećenici, nego su „dobri diktatori“. Jednom je rekao i to: da „onaj tko misli da ima odgovore na sva pitanja“ zacijelo nije povezan s Bogom te da oni koji imaju „statičan i iz sebe usmjeren, samodostatan pogled na stvari“ vjeru pretvaraju u ideologiju.

Doista, kako možemo nastojati oko dobra, ako jasno ne razotkrijemo ono što ne valja? Kako možemo prianjati uz Crkvu kao mistično Tijelo Kristovo, ako ne govorimo o onom što je u Crkvi kao instituciji trulo i licemjerno?

Kako procjenjujete dosadašnji sinodalni hod? Dio vjernika se boji mogućih promjena. Imamo li razloga za strah?

Premda je sinodalnost od goleme važnosti za život Crkve i za društvo, o njoj se u mnogim župnim zajednicama puno ne govori, eventualno se spominje u molitvama. A rijetke su zajednice u kojima se održavaju susreti s vjernicima te se o temi sinodalnosti raspravlja ili razgovara. Možda je tomu tako što mnogi svećenici vjernike još uvijek doživljavaju kao objekt svoje službe, a ne kao subjekte s kojima zajedno grade svoju zajednicu. No, ni sami laici uglavnom ne pokazuju prevelik interes za život Crkve izvan usluga koje žele od nje primati.

Jednom prilikom je papa Franjo, u svom stilu, kazao da pape nemaju izravnu telefonsku liniju s Bogom te da o pitanjima vjere ne mogu donositi odluke ex cathedra, nego su one rezultat stoljetnih procesa – refleksija i rasprava. Već samom tom izjavom papa Franjo upravo otvara prostor za nove procese: redefiniranje uloge autoriteta, vraćanje biskupima veće samostalnosti u donošenju bitnih odluka, otvoreno iznošenje svih problema u Crkvi, spremnost na samokritiku, osluškivanje bila vjernika i poziv na avanturu zajedničkog promišljanja. Novine koje papa Franjo unosi u hermeneutiku crkvenoga nauka ne odnose se na njegov sadržaj, nego se odnose na dinamiku te hermeneutike, na sposobnost ponajprije biskupa da žive sa svojom kršćanskom zajednicom, a ne predsjedaju joj s visoka, te na suodgovornost sviju vjernika u razumijevanju i življenju u skladu s tim naukom. Od Pape nije ni očekivati radikalne zahvate u crkveni nauk, ali od biskupa možemo i moramo očekivati radikalne promjene u njegovu razumijevanju i prenošenju. Jedini strah što ga vjernici možda mogu imati jest strah od vlastite odgovornosti.

Zašto stil i način govora i djelovanja pape Franje izaziva otpor i kritike dijela katolika? Kako biste ocijenili percepciju pape Franje u Hrvatskoj?

Već je Željko Mardešić, sociolog religije, početkom ovoga stoljeća rekao da se, osim deklarativno i u liturgiji, Drugi vatikanski koncil zapravo nije doista dogodio u Crkvi u Hrvatskoj koja je uglavnom zaokupljena nacionalnim identitetom (a često i nacionalizmom) i moralizatorskim dijeljenjem lekcija. Naravno, da takvoj Crkvi smeta čovjek Drugoga vatikanskog koncila, što papa Franjo jest. Njegovo papinstvo je osobno i ne autokratsko, potiče na pareziju i na osobnu odgovornost. Preusmjerava pogled ponad crkvenih institucionalnih potreba prema potrebama ljudi koji trpe, poziva na novu otvorenost u kojoj Crkva sebe ne definira po onima koje isključuje, nego po onima do kojih dopire. Papa ne govori toliko o evangelizaciji svijeta, nego o – evangelizaciji Crkve i o osluškivanju znakova vremena.