Pastoralna narav Koncila preobrazila je Crkvu

Andrea Grillo redoviti je profesor teologije sakramenata i filozofije religije na Papinskom Sveučilištu sv. Anzelma u Rimu. Predaje liturgiku na Institutu za pastoralnu liturgiju u Opatiji sv. Justine u Padovi i na Ekumenskom institutu Sv. Bernardin u Veneciji. Autor je niza publikacija, a s njim smo razgovarali o aktualnim zbivanjima u Crkvi.

Što se tiče otvaranju prema blagoslovu neregularnih parova, neki katolici, slično kao što to čine protivnici sinodalne Crkve, tvrde da je to podilaženje suvremenim trendovima, duhu svijeta. Je li „pastoral“ konfliktan teren?

Pastoral je postao konfliktan onoga časa kada se Crkva poistovjetila s antimodernim društvenim poretkom. Pogledajte raspravu koja se vodila o kinematografiji 1930-ih i 1940-ih. Smatralo se da je to raspad svih uvriježenih običaja. No unutar 20 godina sve su župe dobile i kino. Isto se mora reći i za borbu koja se u 19. stoljeću vodila protiv „željeznica“ ili „električnog svjetla“. Ne postoje „suvremeni trendovi“ nego preobrazba svijeta, koja je započela u 19. stoljeću, a koju je Crkva stvarno počela prihvaćati nakon Drugog vatikanskog koncila.

„Pastoralna narav“ Koncila preobrazila je i nauk i disciplinu. Počevši od 70-ih godina prošlog stoljeća pa sve do prvog desetljeća novog stoljeća pokušavalo se oduprijeti toj „pastoralnoj naravi“. Otud pastoralna konfliktualnost. Očito je tema spolnosti, tema tipična za građanski sloj, postala mjestom svih polarizacija. Te polarizacije još uvijek snažno utječu na pastoralni pristup koji se lako poistovjećuje s održavanjem „javnog poretka“. Kriterij „izbjegavanja skandala“ apsorbira svako proročanstvo. To je buržoazizacija Crkve.

Reakcije mjesnih Crkava na raznim kontinentima u odnosu na Fiducia supplicans bile su različite. Time odnos evanđelja i kultura dolazi u prvi plan. Znamo da su te napetosti tijekom povijesti proizvele mnoge probleme i nesporazume (sjetimo se samo prijepora oko malabarskih obreda; u Hrvatskoj pitanje uporabe staroslavenskog liturgijskog jezika). Jesmo li danas zreliji i sposobni pomiriti pluralizam i jedinstvo (ne samo u liturgijskim stvarima)?

Čak i na ovom polju treba imati na umu da je istinski „pluralna“ Katolička Crkva iskustvo koje se rodilo tek tijekom Drugog vatikanskog koncila. Prvi put, prije 60 godina, nastala je svijest da je jedna Katolička Crkva sastavljena od pet različitih velikih kultura, s pet različitih kontinenata. Odatle raste potreba za „inkulturacijom“ i „akulturacijom“, koja proizlazi iz same naravi subjekata uključenih u vjeru. Očito se ne radi samo o „liturgijama“, iako je simboličko-obredni izričaj najosjetljiviji na kulturne razlike. No radi se i o razlikama u promišljanju autoriteta, obiteljskih odnosa, načinu inicijacije i načinu ozdravljenja.

Posve je jasno da dokument o blagoslovu nije moguće na isti način primjenjivati u zemljama u kojima su izvanbračne zajednice ili homoseksualne veze dopuštene, nametnute, zabranjene ili kazneno gonjene. Pravni uvjeti društva nisu vanjski pastoralnom činu. Nikad nisu ni bili.

Pitanje vezano uz „stari obred“ (lat. Vetus Ordo): liberalizacija koju je 2007. proveo Benedikt XVI. i zatim ograničenje pape Franje 2021. potaknuli su mnoge rasprave unutar Crkve. Je li restauracija liturgije pokušaj restauracije teologije, odnosno nostalgija za pretkoncilskom Crkvom?

Od samoga početka, možda onkraj pomirljivih namjera Benedikta XVI., bilo je jasno da vraćanje legitimiteta obredu koji je liturgijska obnova reformirala čini Koncil i obnovu iskustvima koja se mogu zaobići i u svakom slučaju od sporedna značenja za život Crkve. Ako u nekoj obitelji roditelji odluče da se od sutra promijeni prostorija u kojoj se obično jede, a onda dođe baka i kaže da tko želi, može jesti u novoj prostoriji, ali ako netko želi, može se vratiti i jesti u prijašnjoj prostoriji, prva je posljedica raskol unutar obitelji. To i dijete razumije, ali u Katoličkoj Crkvi, također zbog tromosti i licemjerja mnogih župnika i teologa, trebalo je 17 godina da to shvatimo.

Naravno, liturgija je uvijek i simbol. Tako su se svi oblici pretkoncilskog identiteta (svećenika, laika, biskupa, javnih izričaja i jezika) zavaravali (i bili su zavarani odozgo) da mogu biti spojivi s crkvenim zajedništvom. Mislim da bi svatko trebao vidjeti film „Kreuzweg” koji pokazuje ljudsku i crkvenu izobličenost do koje vodi takav pristup.

Uz prethodno spomenuto pitanje pretkoncilskog obreda, koji su, prema Vašem mišljenju, najveći izazovi s kojima se danas suočava katolička liturgija?

Katolička liturgija izazvana je radikalnijim problemom od pretkoncilskog obreda. Riječ je o „drugoj etapi“ liturgijske obnove, tj. o aktivaciji obnove u smislu „aktivna sudjelovanja“ (lat. actuosa participatio). Obnova je, ako pozorno pogledamo, bila samo sredstvo za aktiviranje drugačijeg oblika crkvenog sudjelovanja u liturgiji.

Riječ je o „provođenju“ nove liturgije, koja funkcionira drugačije od pretkoncilske. Kako bismo to učinili, moramo „dati riječ novim obredima“. To se često nije činilo. Zapravo, ako se novi obredi slave sa starim mentalitetom, prije ili kasnije stari se obredi pokažu boljim za sve, kako za svećenike tako i za narod. Ukoliko u 2024. godini svećenik „govori“ misu, a narod je „sluša“, onda je puno bolji misal Pija V.! Ako, međutim, shvatite da misu „slave“ svi krštenici, od kojih su neki službenici, a jedan predsjedatelj, onda ne možete, a da ne upotrijebite obrede liturgijske obnove. Vjerujem da je Desiderio desideravi, apostolsko pismo pape Franje o liturgijskoj formaciji Božjeg naroda, tekst koji može predvoditi takav hod i proces „recepcije” liturgijske obnove.

Na dnevnom je redu i žensko pitanje. Nedavno ste objavili knjigu „Pristup žena zaređenoj službi. Ženski đakonat kao sustavni problem“ (tal. “L’accesso delle donne al ministero ordinato. Il diaconato femminile come problema sistematico”) u izdavačkoj kući San Paolo. Dakle, kako možemo spriječiti da se ekleziologija oslanja na razliku između spolova? 

Razlika među spolovima ozbiljna je stvar, sve dok ne postane alibi za ostavljanje žena u stanju podložnosti i manjine. Pravo pitanje glasi kako danas adekvatno primijeniti veliku intuiciju kojom je Ivan XXIII. u svojoj posljednjoj enciklici Pacem in terris naučavao da je ulazak žena u javni prostor, sa svim svojim dostojanstvom, „znak vremena“. Ovaj fenomen, o kojem je on pisao 1963., preobrazio je svijet, ali imao je malo utjecaja na Crkvu, koja se branila od te ideje, iznoseći krhke, ako ne i nedostojne argumente.

Klasična ekleziologija, koja se razvijala od prvih stoljeća, ali koja je svoje mjerodavne i obvezujuće postavke stekla počevši od drugog tisućljeća, radila je na dvije odlučujuće „razlike“: onoj između muškaraca i žena te onoj između klerika i laika. Ponovna razrada ovih razlika postala je zadatak od Drugog vatikanskog koncila nadalje. Otpori se danas tiču i prve razlike (koja se smatra prirodnom) i druge (koja se smatra objavljenom). Na teolozima je razotkriti predrasude koje raspiruju kako prvu tako i drugu.