Pun sam nade za kršćanstvo u Europi

Timothy Radcliffe, OP, dominikanac je i katolički svećenik sa sjedištem u Blackfriarsu, Oxford, gdje je godinama predavao Sveto pismo. Bio je poglavar Dominikanskog reda od 1992. do 2001. Njegova knjiga What is the point of being a Christian? osvojila je nagradu Michael Ramsey za teološko pisanje 2007., a novije knjige koje je objavio su Alive in God, a Christian Imagination (2019.) i Questioning God (2023.) u koautorstvu s Lukaszom Popkom OP. Njegove su knjige prevedene na 24 jezika te ima počasne doktorate Sveučilišta Oxford i dvanaest drugih sveučilišta. Član je odbora Instituta za socijalnu pravdu Las Casas na Sveučilištu Oxford.

Nalazimo se na Mediteranskim teološkim susretima (MTS) u Lovranu koji okupljaju studente teologije s katoličkih, pravoslavnih i protestantskih fakulteta. Kako biste Vi definirali teologiju i koja je njezina uloga u suvremenom svijetu?

Za mene je teologija kada evanđelje susreće svijet u međusobnom obogaćivanju. Kao kršćanin razumijem svijet kroz prizmu evanđelja, ali i obrnuto, svijet mi pomaže razumjeti evanđelje. To je razgovor i mora ići u oba smjera. Kada se vratimo na dominikanske početke, vidimo taj fascinantni dijalog s Aristotelom, ali i Tome Akvinskoga sa židovstvom i islamom. Na početku Sume teologije imamo reference na poganske, židovske i islamske mislioce. Mislim da je danas teže, jer puno ljudi ne želi ulaziti u dijalog. Zbog toga moramo biti ponizni i pokazati da smo mi spremni slušati ih. Tada će i oni postati spremni slušati nas.

Kada je riječ o teškoći dijaloga danas, što mislite o programima poput MTS-a gdje već četvrtu godinu okupljamo mlade ljude različitih kršćanskih denominacija kako bi razmišljali i slušali o teologiji  tjedan dana od različitih svjetskih poznatih teologa, kao što su Tomaš Halik, Pantelis Kalaitzidis, Tina Beatie i Luke Brethreton... Često smo bili izloženi napadima, diskreditacijama, pokušajima da se zaustavi ovaj projekt jer su neki smatrali da “trujemo” studente progresivnim idejama. Jeste li se Vi susretali s takvim optužbama ranije i što mislite o njima?

Da, nažalost vrlo često. Osobito kad sam držao predavanja u SAD-u. Bilo je puno ljudi koji su pisali biskupima da mi ne dozvole doći u njihove biskupije. Jedanput sam imao čak policijsku zaštitu u Irskoj. Ono što je promijenilo tu stvarnost pojava je pape Franje koji me imenuje savjetnikom u Vatikanu. Od tada su se napadi drastično smanjili. Po mome iskustvu, ono što trebate činiti jest strpljivo ići dalje. Jedanput sam dobio poruku od jednog poljskog biznismena u kojoj mi je pisao da sam užasan i da trebam napustiti Crkvu. Pitao sam ga zašto, na što mi je pripisao izjave koje ja nikad nisam izgovorio, iskonstruirao je tvrdnje koje nemaju veze sa mnom. Trebao mi je cijeli dan dopisivanja s njime da bi se tek navečer on zahvalio i rekao da je bio u krivu. Tako da vam je potrebno golemo strpljenje.

Treba se pitati čega se ti ljudi boje. Mnogi ljudi se boje, a mi vjerujemo, kao što kaže Evanđelje, da savršena ljubav izgoni strah. Gdje je ljubav, tu nema straha. Ako smo sigurni i uvjereni u ljubav koju Bog ima prema nama, sa svim našim ograničenostima i slabostima, ne trebamo se bojati. Bivši franjevački ministar Reda, fra Anthony Perry rekao je da se nijedan krštenik nema pravo bojati. Ja bih to promijenio i rekao da se svi bojimo, ali nijedan krštenik ne smije biti zarobljen strahom. Svi se bojimo, ali ne smijemo dopustiti da to vlada našim životom.

Kada govorimo o Katoličkoj crkvi, čini mi se da postoji velika napetost između jednih koji smatraju da mi unutar Crkve posjedujemo istinu i drugih koji smatraju da tražimo, otkrivamo istinu. Ovo se posebno odnosi na razumijevanje nauka i njegove nepromjenjivosti, napose kada govorimo o temama poput ređenja žena i oženjenih svećenika. Kako Vi vidite nauk i razumijete njegovu nepromjenjivost?

Prekrasno pitanje. Mislim da imamo dogmatsko odbacivanje dogme. G. K. Chesterthon, kojeg volim, kaže da zapravo postoje samo dvije vrste ljudi: oni koji prihvaćaju dogmu i toga su svjesni, i oni koji prihvaćaju dogmu, ali toga nisu svjesni. Mislim da je za nas važno razumjeti da zdrava, dobra, oslobađajuća dogma nikad ne zaustavlja raspravu, uvijek otvara prostor za razgovor. Hereza je maloumna, hereza je premala. Pokušava vas natjerati na prejednostavan odgovor. Dobar primjer je Kristovo božanstvo i čovještvo. U Kalcedonu smo imali malu skupinu koja je rekla, ne, ne, ne, on je stvarno čovjek. Bila je i druga grupa u Aleksandriji koja je govorila, ne, ne, ne, on je stvarno božanski. Dva jednostavna odgovora. Stoga pravovjerje otvara velik prostor. Oslobađa vas malih misli. Zato volim dogmu, jer te dogma tjera na razmišljanje. Dogma te nikad ne sprječava da razmišljaš. Uvijek je na početku procesa.

Što se tiče pitanja kao što je ređenje žena, mislim da smo još na putu, vidjet ćemo. Slažem se s papom Franjom kada kaže da ne želi klerikalizirati žene, nego želi deklerikalizirati Crkvu. Kardinal Hume, westminsterski nadbiskup kojeg mnogo poštujem, rekao je da ako Crkva kaže da se žene mogu zarediti, u redu, idemo naprijed. Mislim da je važno koje je prvo pitanje. I ako je prvo pitanje mogu li se žene zarediti, mislim da to nije dobro pitanje. Prvo pitanje bi trebalo biti: kako živjeti zajedno? Kako se vlada? Svatko bi trebao imati vlast, ali koju vlast i kako je živjeti? A onda mislim da možemo ići naprijed, pa ćemo vidjeti. Ali ne mislim da postoji ikakva doktrinarna zaprjeka ređenju žena. Osobno bi me jako veselilo ređenje žena đakonica. Jer trebamo glas žena. Moramo ih čuti u Crkvi. Dakle, andiamo avanti!

U Engleskoj imamo možda 200 oženjenih katoličkih svećenika koji su prije bili anglikanci. Uz dopuštenje pape Benedikta zaređeni su za svećenike, a oženjeni su. Dakle, navikavamo se na to. S druge strane, mislim da naša kultura podcjenjuje teologiju. Bio sam suosnivač katoličke udruge “Theological Association of Great Britain”. Kad je osnovana prije 40 godina, svi članovi bili su dominikanci ili isusovci. Sada su polovica članova laici i većina njih su žene. Dakle, kada razmišljamo, naše teološko nadahnuće sve više dolazi od muškaraca i žena koji međusobno razgovaraju. I mislim da je to neizmjerno važno.

Spomenuli ste da u Ujedinjenom Kraljevstvu imate iskustvo stotina oženjenih svećenika. Koji je Vaš dojam, nalazi li lokalna Crkva i zajednica neki problem u tome?

Ne, koliko ja znam. Nisam čuo za to. Prema mom iskustvu, dobrodošli su i daju ogroman doprinos. Puno daju iz svog iskustva oženjenih ljudi koji odgajaju djecu uza sve poteškoće. Dakle, u Engleskoj nije bilo protivljenja, koliko ja znam.

Kako vidite mogućnosti i put prema dijalogu s populistima i fundamentalistima, obzirom da je kod njih najčešće riječ o obliku pojednostavljena razmišljanja, osobito na društvenim mrežama?

Riječ je o velikom problemu. Ono čega se najviše bojim u našoj kulturi jest populizam. U Engleskoj vidite uspon političara koji govore o volji naroda. To je jezik koji je prethodio Francuskoj revoluciji, Ruskoj revoluciji, Francu, Mussoliniju. Uvijek polaze od volje naroda koju navodno poznaju. Isto je i glede fundamentalizma. Mislim da je danas također prisutna prijetnja ekonomskog fundamentalizma, prema kojem je tržište sve, kao i znanstvenog fundamentalizma te vjerskog fundamentalizma. Stoga mislim da je pravi dijalog vrlo težak.

Moraš biti ondje, moraš slušati i moraš dolaziti u doticaj s ljudima. Ali to mora biti pažljivo, a ne da ih uništimo. Mislim da će svi kad tad shvatiti da fundamentalizam nije rješenje. Primjerice za znanstveni fundamentalizam, bio sam kapelan na “Imperial College of Science and Technology” u Londonu. Tu su vrhunski britanski znanstvenici. I oni su ljudska bića, zaljubili bi se, patili. I u tim situacijama shvatili bi da fundamentalistički pristup ne nudi rješenje. Za populizam, ne znam. Moramo se nadati da će se dogoditi otvaranje prema drugim ljudima, premda je to uvijek opasan korak.

U Vašem predavanju u Lovranu govorili ste o važnosti otvorenosti i imaginacije, osobito ste se osvrnuli na umjetnost. Iz tog područja aktualna je tema rasprava o Marku Rupniku i njegovoj umjetnosti. Zbog optužbi za zlostavljanja razmišlja se o uklanjanju njegovih djela iz crkava. Što mislite o tome i što mislite o njegovim djelima, koja su prisutna u mnogim crkvama?

Da? Ne u Engleskoj! Nikad nisam čuo za njega dok se ovaj slučaj nije pojavio u medijima. U Engleskoj smo imali slučaj Erica Gilla. Bio je poznat kipar. Radio je skulpture za BBC, Westminstersku katedralu, posvuda. Renomiran. A sada smo otkrili da je bio zlostavljač unutar vlastite obitelji. I snažni su zahtjevi da se njegove skulpture uklone. Žao mi je, ali ne znam što s takvim slučajevima, stvarno ne znam. U načelu, vrhunsku umjetnost mogu stvarati i ljudi koji su moralne nakaze.

Za Caravaggia, koji je jedan od mojih najdražih slikara, poznato je da je imao vrlo raskalašen život i bio optužen za ubojstvo, ali ipak volimo njegovo slikarstvo. Stoga je moj instinkt da ga ne treba ukloniti. Ali to ovisi o vrsti zlodjela. Čini se da je Caravaggio podlegao životnim teškoćama. Međutim, u drugim primjerima radi se o zlouporabi moći, što je teško zlodjelo. Zlouporabom ovlasti, uništavanjem djece i ranjivih, sigurno se otvaraju neka druga pitanja.

Nadovezujući se na Vaša razmišljanja u knjigama, što biste rekli je li kršćanstvo mrtvo u Europi, koja mu je budućnost, gdje je njegova snaga danas? Treba li Crkva naći nove načine evangelizacije i koji su to?

Čovjek sam nade. U jednom od predslovlja za svetce kažemo da Bog svaki dan podiže nove svetce. Ima ljudi, mladih ljudi. Možda su sada samo djeca, ali ima ih, uvijek su nam dani ljudi koji će biti kreativni. Jesmo li svjesni toga? Slušamo li ih? I mislim da je jedna od ključnih zadaća za biskupa, za svećenika, imati otvorene oči, i imati uho za mlade ljude koji su kreativni, podržati ih.

Vidim kod svoje mlađe braće u Engleskoj, mladih dominikanaca, da su bistri, ljubazni, razumiju tehnologiju. Puno su nam pomogli za vrijeme karantene i učinili su prekrasne stvari. Nadilaze onu dosadnu staru podjelu lijevog i desnog, progresivnog i konzervativnog. Vidim kod mnoge naše mlađe braće da su otišli dalje od toga. Moramo im dopustiti da nas vode.

Svaka mlada osoba ima svoju pustolovinu koja je drugačija od moje. Ja sam odrastao u izrazito katoličkoj obitelji. Išli smo na ispovijed svaki tjedan. Bili smo vrlo pobožni. Moj izazov je bio otići u svijet, skinuti svoj habit, kao što su činili svećenici radnici, koji su išli u tvornice. I mladi danas imaju svoje izazove koji su drugačiji. Većina njih je odgojena u ateističkim i agnostističkim obiteljima, barem u Britaniji. Njihova pustolovina je drugačija od moje. I moramo to razumjeti.

Dakle, imate nadu u pogledu budućnosti kršćanstva u Europi?

Oh, apsolutno! I mislim da se ne smijemo bojati.

Sudionik ste na Sinodi. Koja Vam je najzanimljivija misao koju ste čuli na Sinodi?

Dvaput sam pročitao Instrumentum laboris i misao koja me je najviše dotakla slika je doma, kako možemo biti kao kod kuće jedni s drugima. Svima nam treba dom. Ja ću u svome nagovoru uzeti temu preobraženja. Na gori preobraženja glas kaže: slušajte ga! A potom valja sići s planine i hodati.

To je bila prva sinoda u povijesti kršćanstva. Prvo su doživjeli neuspjeh, ne uspijevaju istjerati demona, ali polako, polako stižu k cilju. I ono čemu se nadam je da ćemo naučiti biti kao kod kuće, jedni s drugima. U preobraženju, na gori, bilo im je kao da su u zajedničkoj kući. Petar kaže ostanimo ovdje, nemojmo ništa mijenjati. Razumijemo taj instinkt. S druge strane, u Jeruzalemu, nakon uskrsnuća, bit će zaista kod kuće. Imamo različite ideje o domu. No moramo suosjećati jedni s drugima.

Kao general Dominikanskog reda upoznati ste s crkvenim i društvenim kontekstom Crkve u Europi, a i s razlikama Zapadne i Istočne Europe. Što biste poručili katolicima u Istočnoj i Srednjoj Europi, u čemu da se uče od iskustva Crkve koja  već duže na Zapadu živi u sekulariziranom kontekstu?

Veliki problem nakon pada Sovjetskog Saveza bilo je povjerenje. To smo vidjeli u Mađarskoj, Češkoj, posvuda. Jer komunizam je naučio ljude da ne vjeruju jedni drugima. A velik zadatak u moje vrijeme bilo je ohrabrivanje, poticanje da vjerujemo jedni drugima. Da biste voljeli jedni druge, morate vjerovati jedni drugima. I to je bio problem. Sada već 22 godine nisam general reda. Dakle, možda su danas izazovi drugačiji. Ali to je bilo moje iskustvo.

Ljudi su u osnovi dobri. Čak i kada govore gluposti, obično pokušavaju reći nešto dobro. A kada pogriješe i ne uspiju, kao što svi mi činimo, negdje duboko u njima Bog djeluje u njihovim životima. Toma Akvinski je rekao da na neki način moramo vjerovati svojim čežnjama. Naše su čežnje uvijek tu negdje, čeznemo za puninom Božjom. Stoga moramo odgajati svoje čežnje. Mi griješimo, ali duboko u sebi smo strastveni ljudi i ono za čim svi čeznemo jest Bog.

Na kraju, osobno pitanje, ako dozvoljavate. Kako molite?

Prvi dio moje molitve svakog dana je šutnja. Uđem u kapelu i tamo su obično tri ili četiri brata. Ne govorimo. Naše riječi pred Bogom su u tišini. Sestra Wendy Beckett rekla je da je molitva biti nezaštićen u Božjoj prisutnosti. I što se mene tiče, to je temelj. Ako je Bog naš prijatelj, što želite učiniti s prijateljima? Želiš biti s njima. Dakle počinjem samim time što sam s Bogom. Ne govoreći ništa, ne misleći ništa, samo sam tu. Sjećam se da je Ivan Vianney govorio o seljaku u crkvi. Gleda on mene, gledam ja njega. Za mene je to temelj molitve. A onda dolaze braća i pjevamo psalme i slavimo i imamo euharistiju. Ali korijen svega je ljubav prema tišini. Ponekad previše pričam, ali tišina je ono što volim.