Sinodalnost Crkve zahtjev povijesnog trenutaka

Odjeci kontinentalnog sinodalnog zasjedanja u Pragu - osvrt s. Marte Carti, izravne sudionice Sinode u Pragu u delgaciji Hrvatske biskupske konferencije

Iskustvo sudjelovanja na susretima sinodskoga savjetovanja diljem svijeta pokazalo je potrebu većega dijaloga, veće uključenosti i sudjelovanja. Mnogima je pružilo i obnovljen pogled i doživljaj Crkve te ih je potaknulo na razmišljanje o svojoj osobnoj „pozvanosti“ i odgovornosti za zajednicu, o propitivanju svoje „aktivnosti“ ili „pasivnosti“, uključenosti i suodgovornosti.

U pitanjima napetosti i razilaženja u traženju putova obnove u Crkvi istaknuli smo da je potrebno imati na umu različitosti i specifičnosti životnoga okruženja i povijesnih iskustava na europskom kontinentu u kojima žive članovi i zajednice Katoličke Crkve. Da je u oblikovanju slobode pojedinaca, zajednica i naroda temeljna univerzalnost ljudskog dostojanstva te da u tom svjetlu trebamo graditi međuljudske odnose, dijalog i suradnju s drugim narodima i kulturama. Jedan od prijepora koje smo istaknuli u izvješću je i pogled na samu zajednicu Crkve. Za jedne je ona troma institucija, opterećena „prtljagom“, tj. teretom i nasljeđem prošlosti, a drugima se čini zajednicom koja se olako odriče identiteta, uključujući teološke istine i načela na koje se oslanjala 2000 godina. U prevladavanju tih napetosti istaknuli smo nužnost oslanjanja na Pismo i Predaju te znakove vremena, koje treba uzimati u obzir.

Kao neke od prioritetnih pitanja koja valja razmotriti u daljnjem sinodskom hodu spomenuli smo sljedeće: afirmirati značenje obitelji kao „kućne Crkve“ i osnažiti roditelje da budu odvažni odgojitelji svoje djece u vjeri; ražariti iskustvo povjerenja u navještaj i djelo spasenja po Kristu prije svega svjedočanstvom života koji je prožet Evanđeljem (u tom smislu obnavljati pristup vjernika slavlju sakramenata uključujući jedno od gorućih pitanja sakramentalne prakse na našem kontinentu, a to je „kriza“ sakramenta Pomirenja); nadilaziti mentalitet antagonizama i razvijati duh služenja, po uzoru na Krista i trajno prevladavati praksu odvojenosti i autoritarizma, karakterističnu za „klerikalizam“ te nastaviti razvijati ulogu i službe vjernika laika, muškaraca i žena, na svim područjima; evangelizacijsku snagu Crkve u današnjem vremenu prihvaćati i oblikovati kao rasvjetljujuću za čovjeka, s još većom osjetljivošću za dinamiku suvremenoga života (pokretljivost, komunikaciju, pluralizam, globalizaciju) te nastaviti razvijati, s još snažnijim produbljenim pristupom, ekumenski dijalog.

Prema izvješćima biskupskih konferencija koja smo slušali svaki dan vidljivo je da su izazovi različiti i da postoje razlike u pitanjima zapadnih i istočnih Crkvi kao i sjevernih i južnih. Te razlike su posljedica povijesnih prilika i kulturnog okruženja u kojima vjernici žive. Napetosti, kako smo ih nazvali u radu u grupama, postoje u odnosu hijerarhije i laika, u pitanju uloge žena u Crkvi, u liturgijskim obredima u nekim Crkvama – redovni ili izvanredni rimski obred, u načinu i u razumijevanju prenošenja kršćanske poruke čovjeku danas koji ponekad ne razumije jezik i termine, slike koje Crkva komunicira, u otvorenosti i prihvaćanju osoba na periferiji Crkve, u odnosu prema žrtvama zlostavljanja u Crkvi i dr.

Sinoda u Pragu pokazala je da Crkva ne bježi od stvarnosti s kojom je suočena, od poteškoća i napetosti unutar nje kao i u odnosu sa suvremenim svijetom. Da je hijerarhijskoj službi, od Pape do biskupa, stalo do dijaloga i da su pastiri spremni čuti vjernike i zajedno tražiti odgovore – odnosno živjeti sinodalnost Crkve. U Pragu smo tako doživjeli iskustvo sinodalnosti ostvarene bez puno administracije, protokola i kojekakvih metodologija u ostvarenju komunikacije između pastira Crkve i ostalih članova naroda Božjeg. To je pokazalo da se ne moramo bojati razlika i razgovora, nego da zajedno moramo tražiti rješenja u dijalogu, u Istini.

Svaki naš dan počinjao je euharistijom i naš rad zazivom Duha Svetoga. U tom ozračju nismo se bojali biti sinodalna Crkva, svjesni da Crkva nije demokracija i da Sinoda nije parlament, već da je Crkva Tijelo Kristovo koje traži što njezina Glava Krist od nje očekuje u ovom vremenu. Potrebu jačanja sinodalnosti u Crkvi, prepoznali smo kao zahtjev povijesnog trenutaka i način obnove Crkve u ovom vremenu i to na način da se jačaju oni oblici sinodalnosti kojima Crkva već raspolaže, a to su župna pastoralna vijeća, biskupijska pastoralna vijeća i drugi oblici sudjelovanja laika u zajednici. Aggiornamento je trajni izazov Crkve, koja u svjetlu Objave koju je primila, treba prepoznavati svoje poslanje u suvremenosti. Pastoralna praksa Crkve uvijek mora tražiti nove načine i metode kako se približiti čovjeku, kako bolje komunicirati, kako bolje odgovoriti na njegova traženja.

Mjesto i uloga mladih ljudi bila je posebno naglašena i svi smo se složili da mladi moraju biti uključeniji u sinodalni hod Crkve jer su oni i sadašnjost i budućnost naših zajednica. Ne zanemarujući ostala spomenuta pitanja, pitanje obitelji koja je danas ugrožena sa svih strana – ekonomski, politički, ideološki – nametnulo nam se kao jedna od prioritetnih tema Crkve u Europi – jer vjernici, svećenici i Bogu posvećene osobe dolaze iz tih obitelji.

Na Sinodi se otvoreno razgovaralo i o osobama koje su ranjene i čije je povjerenje u Crkvu izgubljeno zbog skandala seksualnog zlostavljanja unutar Crkve. To povjerenje moguće je ponovno izgraditi samo u istini, rasvjetljavanju činjenica, priznavanju propusta i jasnih djelovanja u sprečavanju takvih zloporaba ubuduće.

Moje iskustvo sinodalnosti u Pragu bilo je snažno duhovno iskustvo, ali ovo što smo na Sinodi proživljavali sada trebamo prenijeti i utjeloviti u svakodnevnici. Tu, u konkretnosti života, mjesto je zajedništva, sudjelovanja i poslanja Crkve.