Sinodalnost je drugo ime za zajedništvo

Sinodalni hod kojega smo ostvarili u protekloj pastoralnoj godini bio je dobar, polučio je puno dobrih rezultata, a s novom pastoralnom godinom to se pokušava na drugačiji način nastaviti jer smatramo da je to jako vrijedna tema o kojoj trebamo uvijek govoriti.

Stječe se dojam kako su, ne samo vjernici laici, nego i pojedini župnici indiferentni prema sinodalnom hodu. Što prepoznajete kao uzroke?

Možemo reći da je riječ sinoda nepoznata široj crkvenoj javnosti. Objektivno gledano, do prošle pastoralne godine na tako širokoj razini o njoj nismo govorili. S druge strane, jedna pastoralna godina je premalo da bismo postigli značajnije angažiranje oko sinodalnog hoda. Sinodalni hod kojega smo ostvarili u protekloj pastoralnoj godini bio je dobar, polučio je puno dobrih rezultata, a s novom pastoralnom godinom to se pokušava na drugačiji način nastaviti jer smatramo da je to jako vrijedna tema o kojoj trebamo uvijek govoriti. Što se tiče indiferentnosti vjernika prema pitanju i temi sinodalnog hoda, smatram da odgovor na to pitanje nije jednoznačan. On u sebi sadrži puno elemenata i za neke teme koje su široj vjerničkoj javnosti djelomično nove, teško je ljude za njih zainteresirati.

Živimo u vremenu u kojemu je za vjerske teme ljude uopće teško zainteresirati. Teže mi je razumjeti zbog čega neki kolege svećenici i pastoralni djelatnici nemaju dovoljnu razinu osjetljivosti za to pitanje. Mogli bismo uzroke tražiti u pastoralnoj preopterećenosti dijela svećenika, kao i određenoga konformizma u smislu da je lakše nastaviti djelovati i raditi u uobičajenim aktivnostima, te da se navodno ne treba angažirati oko nečeg novoga.

U protekloj godini održano je mnogo sinodalnih savjetovanja na svim razinama, kako nadbiskupijskim, tako i unutar župnih i vjerskih zajednica. Što biste izdvojili kao posebnosti i zaključke do kojih ste došli i koji su otkrili realniju sliku Crkve?

Ima, usudim se reći, više elemenata koje bi naša riječka Crkva trebala prepoznati. Sinodalni hod koji je održan u protekloj pastoralnoj godini, uz doprinos kojega će dati Sinodi na razini sveopće Crkve, trebamo shvatiti kao 'naš' sinodalni hod. Zato smo nastojali izraditi s jedne strane opširnu, a s druge strane konciznu sintezu sinodalnih savjetovanja u Riječkoj nadbiskupiji, koja je nedavno predstavljena javnosti. Nju smo uključili u ovogodišnji pastoralni plan i program, a ta sinteza pokazuje koji su bitni elementi isplivali iz sinodalnih savjetovanja.

Usudio bih se krenuti od onoga što su mnogi vjernici, bilo na temelju osobnih razgovora u zajedničkim savjetovanjima ili kroz pisani upitnik izrazili, a to je tvrdnja da je ovo možda prvi put da se njih u Crkvi nešto pita. To trebamo zamijetiti, uvažiti i prepoznati. Uz to, sinteza je pokazala cijeli niz pitanja i tema, od načina odnosa Crkve prema društvu, svjetovnim medijima, pitanja homilija, slavlja sakramenta i drugih tema važnih za život zajednica. Ono što bih kao teolog istaknuo, a mislim da kao riječka Crkva moramo zamijetiti, je dramatično stanje po pitanju teološkog obrazovanja vjernika laika. Kao detalj, izdvojit ću reakcije na pisani upitnik koje su u tom segmentu, u nekim elementima, bile poražavajuće. Potreba za nekim novim modelima teološkog obrazovanja više je nego nužna.

Riječka nadbiskupija nastavlja svojevrsni sinodalni hod koji je najavljen i u poruci naših nadbiskupa na početku nove pastoralne godine. Što će to u praksi značiti?

Želimo nastaviti sinodalna savjetovanja na druge, manje formalne načine, zato što su ona iznjedrila cijeli niz dodatnih tema. Nekima se želimo posebno posvetiti, primarno formaciji vjernika laika za službe katehete, lektora i akolita, a na što nas i papa Franjo potiče. S druge strane smatramo (a to su i naši nadbiskupi istaknuli u svojoj poruci kao i u drugim interventima) da sinodalni hod i sinodalni način djelovanja itekako mogu pomoći u petogodišnjoj pripravi za proslavu 100. obljetnice osnutka biskupije u Rijeci 2025. godine. Oni k tomu mogu pomoći i u obilježavanju početaka samostalnog pastoralnog hoda nekoliko većih župnih zajednica koje su se prije stotinu godina u Rijeci odvojile od matične i jedine župe Uznesenja BDM., tj. u prepoznavanju značenja toga događaja za pastoral grada danas. To bismo željeli posebno naglasiti, ali ne na način da to bude nekakvo 'poluprazno' obilježavanje obljetnica, nego da nam one budu poticaj da vidimo gdje se kao Crkva nalazimo i što bismo trebali činiti u ovome vremenu potaknuti tim događajima. Sinodalnost je model koji nam omogućuje da to učinimo.

Sinodalnost podrazumijeva međusobno slušanje. No, kako ste nedavno upozorili, u Crkvi, pa i našoj mjesnoj, pojavile su se svojevrsne fanatične i fundamentalističke struje, a ono što zabrinjava su i pojedine skupine mladih koji na takav način razmišljaju?

Upravo tako. Vjerski fanatizam i fundamentalizam složene su pojave i nisu karakteristike jedne zajednice i jedne religije. Osobno smatram da bi se Crkva u Hrvatskoj tek trebala s ovom opasnošću ozbiljnije suočiti. Ona je prisutna na različite načine i povezana je s cijelim drugim nizom tzv. 'izama', poput nacionalizma, kao i pojava poput ksenofobije i raznih drugih oblika zatvorenosti prema svemu što je drugačije i različito od nas. Sinodalni hod, ali i neke druge stvarnosti, pokazale su da fanatizam postoji i da je sve prisutniji u medijima, u istupimo, a osobito se u posljednje vrijeme u tom smislu pokazuju kao 'otrovni' mnogi komentari društvenim mrežama i to do te mjere da, čitajući ih, ostanem posramljen jer pripadam velikoj zajednici u kojoj su osobe koje ih pišu. A ti komentari samo su jedan od izričaja i fanatizma i nekih drugih problema.

Što se tiče fanatizma među mladima u Rijeci, on je prisutan. Ne možemo reći da je dramatična pojava, no dijelom je prisutan u načinima djelovanja, komentarima, u onome što se od Crkve očekuje, u pojedinim istupima i poticajima po nekim manjim zajednicama i župama, u okupljanjima i u medijskom prostoru. Zato bih pozvao u prvome redu kler, odnosno neke predstavnike klera, da se pozabave tim pitanjima i budu osjetljiviji s obzirom na štetnost ove opasnosti. Međutim, nije samo kler u pitanju jer problemi tog tipa počinju od samog vjernika pojedinca. Svatko se mora zapitati do koje mjere je na putu zdrave i zrele vjere. Nitko nije u potpunosti imun na utjecaje koji vjeru narušavaju, ali se neki vjernici u ovome pogledu očito moraju više propitati.

Ono što je važno razlučiti je činjenica da sinodalni hod nije 'demokracija', nego nova evangelizacija u kojoj se dopušta djelovanje Duha Svetoga.

Mislim da se u jednom dijelu Crkve, odnosno u nekim mjesnim crkvama zapadne Europe, koje su u kulturalnom i povijesnom kontekstu drugačijem od našeg, dogodio svojevrsni pomak prema tzv. demokratističkim modelima svjetovnoga društva s ciljem njihovog usvajanja na unutarcrkvenom području. Sinodalnost u tom smislu nije demokratična jer nema potrebe za tim. Crkva nije parlamentarna demokracija. Ona se temelji na teološkim stvarnostima koje u Bogu imaju svoj temelj. Zato nema potrebe drugih utemeljenja, a s time niti demokratičnosti u svjetovnom smislu. Točno je da kao Crkva možemo nešto naučiti iz demokratskih standarda društva, no to ne znači da nam treba takvo utemeljenje ili struktura. Crkva podrazumijeva drugačiju strukturu. Zato sinodalnost koja se tiče i struktura, ali primarno nije struktura već stil ponašanja i djelovanja, nije moguće poistovjetiti s demokratičnošću.

Sinodalnost označava teološku stvarnost u kojoj se primarno trebamo zapitati što Bog od nas očekuje u ovom vremenu, tj. na što nas Duh Sveti potiče? Sinodalnost znači primarno dopustiti Duhu Svetom da iznova progovori vjernicima, da prepoznamo njegove poticaje i zato je važno čuti mišljenje vjernika. Papa Ivan Pavao II. je, na tragu starih crkvenih otaca, znao puno puta isticati da Duh Sveti govori na usta svih vjernika. To znači da je važno čuti mišljenja s kojima se možda i ne slažemo, jer ne moramo se u svemu slagati. Papa Pavao VI. Je na tragu II. vatikanskog koncila isticao da u bitnim stvarima treba postojati jedinstvo, u spornima razučivanje, ali na kraju u svemu zajedništvo u kršćanskoj ljubavi. Sinodalnost nas želi poučiti tome. Sinodalnost je drugo ime za zajedništvo, a s time i za želju da uvidimo naše mjesto u Crkvi. Ona nas potiče na zajedničku odgovornost i protipitanje na čemu trebamo više raditi u ovome vremenu i što svatko od nas može učiniti kako bi dao bolji doprinos poslanju Crkve danas.