Hrvatski tradicionalizam je uvijek bio biti s papom

Anton Šuljić (1955.), iz Novalje na otoku Pagu, istaknuti je i angažirani svećenik Krčke biskupije. Bio je vicerektor u Bogoslovskom sjemeništu u Rijeci, predavač na Teologiji u Rijeci, urednik radioemisije Katolički vidici na Radio Rijeci, pokretač i urednik mjesečnika Krčke biskupije Kvarnerski vez. Od 1999. godine ravnatelj je Informativne katoličke agencije u Zagrebu, a od travnja 2002. i pročelnik Tiskovnoga ureda HBK-a. Od 1. rujna 2006. godine bio je pomoćnik ravnatelja u Kršćanskoj sadašnjosti sve do umirovljenja. Objavio je zbirke pjesama i meditacije, znanstvene članke, recitale, glazbeno-scenske prikaze, književne recenzije itd. Kao dobra poznavatelja života Crkve u nas, katoličke javnosti, teologije i izdavaštva, zamolili smo ga za intervju.

• U kontekstu analize iskrivljenih prikaza slučaja jednog smijenjenog američkog biskupa, nedavno ste u jednom tekstu napisali kako se, skoro 60 godina nakon Koncila, u nas sve više čuju glasovi njegovih osporavatelja te da bi to moralo biti zvono na uzbunu našim biskupima, koji međutim to do sada nisu prepoznali. Kako smo došli do ove situacije i zašto je tome tako?

Činjenica je da je u Općoj Crkvi sve više i mladih svećenika i vjernika laika, a dakako onda i biskupa i kardinala, koji posljednji Koncil ili prihvaćaju s figom u džepu ili ga ne poznaju i ne proučavaju ili ga posve odbacuju predbacujući mu diskontinuitet. To znači da je Crkva prekinula jednu sjajnu tradiciju koja je bila neupitna. Ta oni zaboravljaju ili ne znaju da bi se jedva moglo naći razdoblje u čitavoj crkvenoj povijesti u kojem se Crkva tako slabo nosila s izazovima koje su pred nju postavljale društvene mijene kao što je to svijet koji se počeo rađati s nastankom nacionalnih država u Europi, buđenjem nacionalne svijesti i nacionalizama općenito, zatim industrijska revolucija i susljedna društvena događanja, posebice dva velika svjetska rata i sve što je slijedilo nakon toga uključujući i nevjerojatan napredak znanosti i tehnologije, što sve običavamo nazivati modernim vremenom.

Crkva je u tih dvjestotinjak godina na različite načine, katkad žestokim protivljenjem, katkad pukom naivnošću, a katkad pomirljivom susretljivošću, pokušavala odgovoriti na izazove suvremenog svijeta. Od osude, preko pokušaja da se kako-tako nađe odgovor, do ignorancije, nerazumijevanja i lamentiranja, Crkva je reagirala i pokušavala se snaći, nerijetko i uz konstataciju da ju je moderno vrijeme ranilo, obilježilo, mijenjalo pa i pročišćavalo. Barem se to tako čini s ovog današnjeg zrenika. Crkveni su ljudi, posebice oni na vodstvenim pozicijama, lutali od antimodernizama do političkoga katolicizma, i tako, u svome nesnalaženju, u samo biće Crkve katkad unosili više zbrke i pomutnje no što bi to bilo podnošljivo. 

Tek je Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) bio istinski odgovor na zahtjeve koje je pred Crkvu postavljao suvremeni svijet. Ni prije ni poslije njega nije bilo tako jasnog i programatski neprevarljivog crkvenog „čitanja“ suvremenog svijeta i uloge Crkve u njemu. Uslijedile su godine novog poleta, obnovljenih inicijativa, otvorenosti i, u povijesti, rijetko zabilježenog entuzijazma. K tome, pojedine su pape, poput sada sv. Ivana Pavla II., na svoj način u moderno vrijeme utkale svoju vlastitu karizmu. Pa ipak, sjena se nedovoljnog snalaženja nekako trajno lijepila uz Crkvu u suvremenosti. Stoga stoji konstatacija da je razdoblje modernosti jedno od najturbulentnijih razdoblja u povijesti Katoličke crkve, ali i svih ostalih religija. To je razdoblje, kada je u pitanju Opća Crkva, relativno zadovoljavajuće obrađivala zapadna historiografija, dok se u nas tim pitanjem ona bavila prilično malo, da ne kažemo sramežljivo, prigodno i nedostatno. Manjkavo znanje ne opravdava ničiju isključivost, a kamo li glupost. A svega se toga nađe u reakcijama onih koji iz ovih ili onih razloga odbacuju Koncil.

• Dakle, to je ustvari izvor nesporazuma i gotovo svih podjela?

Da, to je stvarni izvor nesporazuma i gotovo svih podjela. Drugi vatikanski koncil svojim čitanjem „znakova vremena“ i vraćanjem izvorima, želio je Crkvu učiniti sugovornicom ovoga svijeta i suodgovornom sastavnicom svoga vremena. Svijet nije prokleto mjesto već mjesto u kojem Bog ima svoj plan, a njegova Crkva nije ekskluzivni klub privilegiranih već zajednica onih koji su poslani čovjeku i svijetu, čineći i učeći sve ono što im je povjerio njihov učitelj i Gospodin Isus koji je Krist. Nesporazumi i podjele dolaze iz ovih središta. U kriznim vremenima – a koja to vremena nisu krizna? – nesigurni ljudi ili oni koji imaju stanovitih problema u pogledu Božjeg vodstva u svijetu, katkad rado posežu za formulacijama, juridizmima, obredima i praksama prijašnjih vremena jer misle da im oni daju kakvu takvu sigurnost da će se očuvati, da se neće razletjeti u naletu protivnih vjetrova. Nikakva struktura i nikakvi zakoni ne mogu nas posve zaštititi od onoga što je u svakom vremenu protivno Bogu, a vraćanje takvim praksama i naucima u nekom je smislu i latentni oblik nevjere, ili barem slabe vjere. A slaba vjera tako je karakteristična za ovo doba postmoderne. Utoliko bi se smjelo (ili čak trebalo?) reći da su mnogi osporavatelji Koncila i Pape zapravo protagonisti postmodernizma u samoj Crkvi. A on podriva autoritete, ruši institucije, promovira pojedince, uklanja vrijednosti, podriva razum i vraća se postavkama predmoderniteta… Doista bi bilo vrijedno razmisliti jesmo li i u samoj Crkvi dobili postmodernistički sindrom, a da toga nismo niti svjesni!

Evo kao ilustraciju, budući da ste ga spomenuli u pitanju, navodim samo neke od teza smijenjenoga američkog biskupa Stricklanda. On bez ikakvih zadrški više puta na svome društvenom kanalu prenosi video-uradak stanovitog Michaela Matta koji Papu opisuje kao „đavolski poremećenog klauna“, zatim tvrdi da su „Rim i papa Franjo izgubili autoritet u naučavanju“, a Papa ima „zadaću uništiti Crkvu, da bi se eliminirala prava vjera“, te tvrdi kako „Papa propovijeda potpuno novo evanđelje“, a sve je to „nastavak eksperimenta Drugog vatikanskog koncila“. Na sve to Strickland poručuje: „Nisam našao u videu ništa sporno“. Tu smo dakle!

U pitanju je naravno odbacivanje Drugoga vatikanskog koncila što posljednjih desetljeća u Katoličkoj crkvi postaje prijelomnica oko koje se zbivaju gotovo tektonske promjene, slično kao i oko progresističkih tendencija koje se nekako vezuju uz tzv. Njemačku sinodu. U ovom slučaju tradicionalistima je upravo Koncil kriv što je došlo do tolikih problema u Crkvi, pri čemu se previđaju sve one „modernističke“ upute i prakse prijašnjih papa dok se papi Franji predbacuje i ono što su njegovi prethodnici i još očitije i snažnije zagovarali.

Sljedeće godine bit će šezdeset godina od završetka Drugoga vatikanskog koncila, a čini se da je s novim generacijama njegovih protivnika i osporavatelja sve više. I u nas se sve više čuju glasovi kontestacija, neposlušnosti spram Papinih i papinskih dekreta, deklaracija i uputa, što bi moralo biti zvono na uzbunu našim biskupima (ako i sami ne pripadaju njima?!?). Ako to do sada nije prepoznato, bojim se da je već kasno. U mnogim crkvama svećenici sua sponte, dakle bez znanja ili dopuštenja mjesnog biskupa (ili se ipak varam?!?) okreću oltare ad orientem uklanjajući pritom oltare prema puku koje zahtijeva liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora. K tome oblači se i u nekim župama gotovo primorava sve koncelebrante da obuku barokne kazule, poseže se za prevladanim i neodobrenim oblicima molitava i zaklinjanja – ukratko: Drugi vatikanski koncil se ignorira ili se svjesno odbacuje, a da ga se pritom malo ili nikako ne poznaje. Naravno, ovo što navodim ne odnosi se na većinu revnih i požrtvovnih biskupa i svećenika. 

No, sasvim je dovoljno tradicionalizma u nas da bismo shvatili da to počinje poprimati pandemijske razmjere. K tome, tradicionalizam u Hrvatskoj nije autohtona biljka. Hrvatski tradicionalizam je uvijek bio „biti Crkva s Papom“. U nas su korifeji tradicionalizma došli iz Argentine, SAD-a i Australije, povezali se ovdje sa sebi sličnima, a potom krenuli osnivati udruge, organizirati festivale tradicionalista na koje su dolazili kardinali tipa Burkea i sl. Sve to nije hrvatska tradicija! Znam da takve kardinale ili korifeje nisu primali barem u Zagrebu, no prije nekoliko dana jedan od vodećih ljudi tradicionalističke udruge ipak je dobio audijenciju na Kaptolu. Treba razgovarati, ali onima koji u papi Franji vide krivovjernika i problem valja jasno i glasno reći – baš onako kako i oni to kažu – što je to hrvatska crkvena tradicija!

• Tu je i dokument Fiducia supplicans o blagoslovu neregularnih parova kao tema brojnih rasprava zadnjih tjedana. Kako Vi gledate na ovako polariziranu crkvenu javnost? 

Ono što je u svemu ovome što ste nabrojali najuočljivije, ali po mome mišljenju i najspornije, jest činjenica da se odbacuje Drugi vatikanski sabor. U tome se smislu danas osporava i papa Franjo, koji je, više od svih svojih prethodnika, po duhu i pastoralnoj praksi, provoditelj Drugoga vatikanskog koncila. No tko otvorena srca čita njegove kateheze i nedjeljne i blagdanske nagovore, a osobito njegove enciklike i ostale dokumente, neće se moći oteti dojmu da su oni tako snažno iznikli iz srca evanđelja i da će se njihova životnost i suvremenost ticati ne samo kršćana nego i onih koji to nisu. Ne znam je li ikad u povijesti jedan papa bio propitivan kao papa Franjo. Naravno, bilo je papa i protupapa, u jednom času tijekom povijesti čak trojica – ali, da se nekog papu s doktrinarnog stajališta tako propitivalo, zbilja ne znam. Čak dotle da se skupljaju kardinali, teolozi i vjernici laici, postavljaju svoja „dubia“ – što je legitimno, ali i proglašavaju Papu Antikristom, optužuju ga za herezu ili pak traže njegovo uklanjanje. Razlog je ipak, kako ja to vidim, u neprihvaćanju ni duha a ni slova Drugoga vatikanskog koncila. Kako bi rekao naš Vjekoslav Bajsić „strah za granice“ zapravo postaje strah za Crkvu. A kad strah postane nadomjestak za ljubav – „straha u ljubavi nema“ (1 Iv 4, 18) – tada se gubi temelj. Je li sinodalnost odgovor na te strahove? Oni koji su sudjelovali i koji su o tome govorili i pisali uvjeravaju nas da je to izvrstan put. A nije nov. On je ponovno vjeran koncilskome postulatu vraćanja izvorima budući da je Crkva od samih početaka gajila sinodalnost kao svoju vlastitost, stranu svakoj drugoj instituciji.

Što se pak tiče deklaracije Dikasterija za nauk vjere Fiducia supplicans, koja je postala nekom vrstom lakmus-papira upravo gore navedenih stavova i strahova, ona, kako i sama ističe, predstavlja novum u razumijevanju samih blagoslova. Naime, svrha je dokumenta dati doprinos pastoralnom vidiku blagoslova, odnosno omogućiti i ono što u doktrinarnom pogledu nije moguće podvesti pod pojmom sakramenta, a ipak traži da se o konkretnim ljudima vodi pastoralna skrb. Postoje, naime, blagoslovi koje svećenik može dati bilo kome u privatnoj formi, kad je zamoljen ili kad se nađe u takvoj prigodi, a da to ipak nije službena, liturgijska forma, sve ako osobe ili živa bića, predmeti ili zgode nisu savršeni. Ta, svećenici blagoslivljaju zgrade i strojeve, polja i mora, životinje i biljke pa kako onda ne bi smjeli, makar i u spontanoj i kratkoj formi, blagoslivljati i ljude, ako oni to žele i ako im to nešto znači? Ne blagoslivljamo li obitelji i općenito ljude u njihovim stanovima prigodom Božića ne pitajući ih za njihovo bračno stanje, odnosno ne postavljajući im nikakve uvjete za blagoslov? Crkva u tom pogledu prihvaća pastoralnu praksu upravo oslanjajući se na Isusov primjer, koji nije zahtijevao da se ljudi prije poprave i da budu bez grijeha da bi mogli od njega primiti pomoć, izlječenje ili čudo. On ih, doduše, jasno upućujući na Božji zakon. Tko kaže da se takve ljude ne može uputiti na savršenije prianjanje uz evanđeoski nauk? Stoga papa Franjo, a za njim i Deklaracija, vide mogućnost takve pastoralne prakse koja bi omogućila i onima koji nisu u redovitim situacijama, a vjernici su, da mogu primiti neliturgijski, odnosno privatni i spontani blagoslov koji ih više može približiti Bogu te im biti čin milosrđa i prihvaćanja u zajednici.

No da bismo koliko toliko shvatili (a valjda i prihvatili?!?) put kojim nas kao Crkvu želi povesti papa Franjo, potrebno bi bilo poći malo unatrag i osvrnuti se na njegovu teologiju naroda. Iz nje je proizišlo njegovo brižno zanimanje za rubne, biblijskim rječnikom rečeno anavim i aniim, ljude sa sela, obespravljene i siromahe, odbačene i prezrene, marginalizirane i isključene. Crkva je poslana prije svih upravo njima. Ta tzv. preferencijalna opcija za siromahe ono je što je Crkva u Latinskoj Americi prihvatila kao svoj put, a o čemu je govorio još sveti Ivan XXIII. Nasuprot toga je Crkva koja se previše zatvorila u svoje institucije, u svoju lažnu sigurnost, strogi juridizam, hermetičnu nepopustljivost i u ugađanje sebi, što je papi Franji sablazan i on je to otvoreno prokazivao. Sjetimo se samo kako je odjeknulo njegovo nabrajanje petnaest bolesti Rimske kurije u prosincu 2014. godine, što je on nazvao duhovnim Alzheimerom, egzistencijalnom shizofrenijom i mentalnom okamenjenošću podrobno nabrajajući svih petnaest bolesti kao mali model Crkve. No, kako se čini, bio je to njegov veliki grijeh. Vrlo sličan onome kakvog je u svoje dane počinio Isus. Od tada je stekao brojne neprijatelje u samoj Crkvi. Onoj crkvi koju je prokazivao (namjerno pišem malim slovom). Što dalje to se više povećavao broj onih koji su se protivili papi Franji pa je tako u rujnu 2017. godine u svjetskome, a onda i u hrvatskom tisku, osvanula vijest kako je nekolicina teologa, klerika i laika, papu Franju proglasila ni manje ni više nego heretikom. I to zato što u jednoj fusnoti svoje pobudnice Radost ljubavi, latinski Amoris laetitia (AL) na vrlo rastezljiv način dopušta mogućnost da se rastavljenima i ponovno civilno vjenčanima, nakon osobne i pojedinačne prosudbe mjerodavne crkvene instance, omogući primanje pričesti. Riječ je o šezdeset i dvoje potpisnika toga pokušaja da se u pitanje dovede Papin nauk u toj pobudnici te da ga se proglasi krivovjernikom.

Dok su četvorica kardinala, koji imaju poteškoću s tom pobudnicom, od Pape tražila pojašnjenja, ova grupica išla je dalje. Proglašavajući Papu heretikom zapravo su sami sebe doveli na sam rub katoliciteta. Naime, papa Franjo je pobudnicu Radost ljubavi objavio i kao plod sinodskih rasprava, ali i s jasnim učiteljskim autoritetom koji obvezuje sve katolike pa tako i spomenute potpisnike, još od vremena zapadnoga raskola, takve nečuvene diskvalifikacije. Njima smeta mogućnost pokazivanja razumijevanja i milosrđa za ljude koji se nalaze u, kako ih crkveni dokumenti nazivaju, „neredovitim situacijama“. No, može li se biti katolik i prihvaćati samo ono što kome trenutno odgovara ili samo ono što je nekad davno definirano kao nauk vjere? Zar Crkva ne živi u uvijek novim vremenima i zar nije pozvana davati odgovore koji joj dolaze iz tog i takvog svijeta i vremena? To ne znači da ne treba raspravljati i da ne treba ozbiljno uzeti u obzir razložna pitanja i sumnje. O njima spomenuta pobudnica i te kako vodi računa. No o važnim se pitanjima ne raspravlja etiketama i anatemama. Čak dvije sinode bile su prigoda za raspravu. Papina pobudnica, treba li to naglašavati, stav je crkvenoga učiteljstva, a ne kako je to obezvrijedio korifej tradicionalističkog krila Crkve i zvijezda naših hrvatskih tradicionalista kardinal Raymond Burke kad je rekao da je pobudnica „isključivo razmišljanje Svetog Oca“. Doslovno: „Ljudi često misle kako Papino pismo pokazuje koji je nauk Crkve. To nije istina. To pismo samo pokazuje koje su bile namjere pape Franje u poznatoj fusnoti 351 (fusnota u 8. poglavlju Amoris Laetitiae koja po nekima otvara mogućnost za pričest razvedenih i ponovno vjenčanih parova koji ne žive u čistoći, op. a.), ali ono ga ne čini dijelom Nauka. Smatram kako se cijeli dokument treba promatrati u svjetlu Nauka te da su oni dijelovi, koji su u skladu s dosadašnjim učenjem Crkve, doista njegov dio. Ipak postoje izrazi i rečenice koje predstavljaju isključivo razmišljanja Svetog Oca. To su njegove osobne misli, a ne izrazi Kristova vikara na Zemlji.“ Kardinal očito kao nekim skalpelom želi ukloniti ono što je od Nauka od onoga što je od pape Franje! Malo čudno pa i zločesto! No, vratimo se srži problema i našoj temi.

Naime, odviše juridizma, zajažljive strogosti i nepomirljivog čistunstva u evanđeoskom djelovanju – zatamnjuje samo evanđelje. Stoga je i Papa u samoj pobudnici podsjetio na svoju propovijed kardinalima 2015. godine: „Postoje dvije logike koje se pojavljuju kroz povijest Crkve: marginalizacija i reintegracija (…) Put Crkve, od Jeruzalemskog sabora naovamo, oduvijek je bio onaj Isusov put: milosrđa i integracije (…) Put Crkve je ne osuditi nikoga zauvijek; izlijevati balzam Božjega milosrđa na sve one koji to iskrena srca traže (…) Jer prava je ljubav uvijek nezaslužena, bezuvjetna i besplatna!“ Stoga „valja izbjegavati prosudbe koje zanemaruju složenost različitih okolnosti te obratiti pozornost na način na koji osobe proživljavaju te okolnosti, odnosno zbog njih trpe“ (AL 296).

Očita je Papina namjera, posebice u kontekstu Jubileja milosrđa, da se i na tome području prihvati evanđeoski realizam, koji ne previđa i ne zanemaruje zlo, ali još više računa na Božje milosrđe i na njegovu ljubav. Zato Papa nastavlja: „Stoga se pastir ne može zadovoljiti samo time da primjenjuje ćudoredne zakone na one koji žive u 'neredovitim' situacijama, kao da su kamenje kojim se nabacuje na živote ljudi. Tako postupaju ljudi zatvorena srca, koji se često skrivaju čak i iza crkvenih učenja, a koji 'zasjedoše na stolicu Mojsijevu i sude', pokoji put svisoka i površno, teške slučajeve i ranjene obitelji“ (AL 305).

Kakogod bilo, Deklaracija je novum u Katoličkoj crkvi. Njome ona pokazuje da ostaje vjerna svome tradicionalnom nauku, ali isto tako da ne želi odbaciti svoju djecu, ma u kakvim se iregularnim stanjima ili zajednicama nalazila. S druge strane, a to se jedva gdje u ovim raspravama isticalo, ona želi stati na kraj praksama koje se u nekim zemljama poput Njemačke, Nizozemske ili Belgije i SAD-a, već primjenjuju budući da svećenici sua sponte daju i neku vrstu liturgijskih blagoslova istospolnim zajednicama. Ovom Deklaracijom sada je to jasno razlučeno.

Deklaracija je stoga, kako izričito naglašavaju i dokumenti i Papina praksa i Priopćenje koje je uslijedilo naknadno, pastoralno orijentirana. A to znači da pokazuje milosrdno lice Crkve kako ju je želio i zamislio graditi papa Franjo, Crkve koja nije carinarnica i u kojoj je nužan žal, kako tvrdi Papa, zbog odsutnosti one jedne ovce, gubitka one jedne drahme ili zbog izgubljenog sina. Isusova priča jasno upućuje da je izgubljenost problem kako za onoga tko se izgubio tako isto i za zajednicu. "Žal zbog odsutnosti" trebao bi biti preferencijalna opcija i svih vjernika kako to prepoznaje i preporučuje Papa. Crkva nije ekskluzivni klub privilegiranih, a kamo li savršenih. U njoj supostoje i sveci i grješnici i „muče se u porođajnim bolima“ (usp. Rim 8, 22). Svijest o tome da je istinska Crkva zajednica onih koji, Kristovom smrću i uskrsnućem opravdani, u svijetu pokazuju njegovo milosrdno lice – jer nas je Otac ljubio i blagoslovio „dok još bijasmo grješnici“ (Rim 5, 8) temeljna je i neisključujuća. Zašto? Zato što vjerujući u Božje spasenje usprkos vlastitoj himbi – a tko je to od nas ljudi toliko svet i ispravan da ne bi imao himbe? – "Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se" (Fil 1, 18 ) – ipak u glinenim posudama nosimo blago veće od nas samih i od svega što uopće jest (usp. 2Kor 4, 7). 

Ni ljudska nedostatnost, slabost ili grješnost nisu zaprjeka za djelovanje spasonosne Božje milosti, jer kako smo pjevali o Božiću: "S neba siđe dolje radi grješnika, rodi se u štali radi čovjeka!" Ne da bismo opravdavali grijeh, nego da bismo istaknuli nezasluženu Božju milost. A u ljudsku slabost ona ulazi na najtananije i najrazličitije načine, budući da Spasitelj svijeta i Svijeta razveselitelj nije „došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje“ (Lk 5,32) i nije došao „suditi svijetu nego svijet spasiti“ (Iv 12, 47). Međutim, kontroverze koje se pojavljuju oko Papinih dokumenata poput Amoris laetitia ili ove posljednje Deklaracije kao da nas vraćaju ili pak žele vratiti nekim starim i prevladanim pitanjima i kontroverzama, zapravo pravim herezama.

Naime, za tzv. lapse koje su osuđivali montanisti, novacijanci i donatisti, Crkva je između 3. i 5. st. iznašla rješenje koje je odbacilo rigorističke zahtjeve da bude samo i isključivo Crkva svetaca, ali ne i onih koji su, iz ovog ili onog razloga, posrnuli – otuda lapsi! - (u to vrijeme najčešće zbog pragmatičnih razloga da si spase život žrtvujući rimskim božanstvima) te ih nakon javnog pokajanja primila natrag u svoje zajedništvo. Božja se riječ ne mijenja, ali ni njegovo veliko milosrđe. Kad će i hoće li uopće nastupiti posvemašnja uređenost i usklađivanje nečijeg života s božanskim zakonima valja prepustiti Providnosti. Valja vjerovati da Božja pedagogija ima svoje načine, vremena i prigode! Crkva je, kako god je shvatili, ipak i sama posrednica milosti i utočište grješnika. Zbog toga i neki novi rigorizam, što nikako ne znači da se želi razvodniti jasan Kristov nauk, ne bi trebalo biti lice Crkve prema ljudima koji se ionako nalaze u svojim mukama, na rubovima i u moralno-egzistencijalnim nišama.

• Djelovali ste dugo vremena u Kršćanskoj sadašnjosti, dakle poznajete kontekst izdavaštva na području vjerske i teološke literature. Koji su po Vama glavni izazovi na tome polju, odnosno koje je poslanje takvih ustanova u Crkvi i društvu danas?

Mislim da je katoličko i općenito kršćansko i duhovno izdavaštvo toliko važno da mu nikad nećemo moći odrediti količinu i dosege utjecaja i učinaka. Tko ne čita, ne čita duhovnu, ali možda još više teološku literaturu, tko se trajno ne usavršava, ne upotpunjuje znanje, ne otkriva nove vidike – taj s vremenom duhovno pa i intelektualno atrofira. Ne znam koliko mi svećenici i biskupi uopće nađemo vremena za čitanje, no ako ne nađemo vremena za čitanje i za trajni rast u duhovnosti i meditativnosti – nužno verglamo jedno te isto. Zapravo, najčešće svojim propovijedima odgovaramo na pitanja koja nitko ne postavlja, govorimo, kako se to kaže, „iznad glava“, ponavljamo fraze i floskule i čudimo se da to ljude ne zanima. Teološka i duhovna literatura otvara registre našem umu i razgaljuje našu dušu. Katkad o meditaciji imamo pogrešna mišljenja i mislimo da je to neko trajno očekivanje u umirivanju svih naših aktivnosti. Ali meditaciju najviše potiče čitanje. Ono nas vodi dalje, dublje, na granice na kojima još nismo bili. Otkriva nam ono što je onkraj granica do kojih smo sami došli ili su drugi došli i knjigom nas tamo poveli. Zato čitanje razgaljuje našu dušu više od onoga što uopće možemo biti svjesni. Otklon od čitanja, duhovne i teološke literature, a ponajviše duhovnoga štiva i Svetoga pisma, na stanovit način znači i otklon od vlastitog unutarnjeg dinamizma i života, ali i otklon od onoga koji taj dinamizam potiče svojom riječi i tumačenjem, odnosno razmišljanjem nad tom riječi. U tome pogledu katolički izdavači su nam najizvrsniji pomagači, a dobra knjiga zaista najbolji prijatelj. No, osim crkvenih, pojavili su se i privatni izdavači koji izdaju i vrlo korisne naslove, ali postoje i trendovi koje je vrlo lako moguće prepoznati kao merkantilistički uvjetovane. A onda se tiskaju naslovi koji škakljaju uši, na red dolaze čudaštva, vragovi i slične teme što sve donosi financijsku korist, ali može štetiti pravoj duhovnosti i samoj vjeri. Čitamo li ozbiljnu literaturu od provjerenih izdavačkih kuća, sami postajemo arbitri i donosimo zrele odluke o tome što valja, a što ne valja čitati.

Kad me pitate o izazovima na polju katoličkog izdavaštva rekao bih da je prije svega nužno izdavati relevantnu teološku literaturu, poticati domaće autore – što sve na svoj način Kršćanska sadašnjost kao najveća i najznačajnija izdavačka kuća u nas i čini – a što se orijentacije tiče mislim da bi bilo važno još više poraditi na tzv. parrhesiji, odnosno na otvorenome govoru kao kreposti koja je u odnosu prema istini zapravo evanđeoska datost. Naša je Crkva općenito još uvijek prilično klerikalizirana. Štoviše, katkad su vjernici laici klerikaliziraniji i od samih klerika! Ne otvaramo baš rado „vruće“ teme, ne hvatamo se promptno u koštac s izazovima vremena i vječito kasnimo… Katolički izdavači u tom pogledu imali bi neku vrstu proročkog predviđanja, odnosno prepoznavanja duha vremena kojemu bi njihovi naslovi brzo i kvalitetno odgovorili.

• Vodili ste dugo godina jako dobro posjećene „Tribine četvrtkom“ Kršćanske sadašnjosti na kojima ste teologe i intelektualce drugih struka pozivali da progovore o aktualnim vjerskim temama. Da li se može reći da su danas hrvatski teolozi odveć malo prisutni u javnim raspravama, kako crkvenim tako i društvenim? Zašto je tome tako bez obzira što je položaj teologa i teologije strukturalno danas odličan s obzirom na to da su punopravni članovi znanstvene zajednice?

Na žalost se moram složiti s Vašom pretpostavkom. Te tribine su se ugasile. Nominalno smo, nakon što sam iz KS-a otišao u starosnu mirovinu, imali dogovor da nastavimo Teološke četvrtke te da ih ja vodim, održao sam jednu u veljači 2020. i onda je došla korona pa odmah i potres, pa još dvije godine pandemije – i sve je otišlo u zaborav. Šteta jer je ta tribina bila, mislim, i kvalitetna i otvorena i dosta posjećena. Takvih ili sličnih tribina ponešto ima, više rekao bih u drugim biskupijama i gradovima no u Zagrebu. Primjerice u Požegi, povremeno u Osijeku, zatim u Dubrovniku i Zadru i još ponegdje… A što se tiče naših teologa, čiji rad iznimno cijenim, njihova prisutnost u javnosti, posebice onoj medijskoj ili na raznim skupovima i u raznim prigodama više nedostaje no što dostaje, blago rečeno. Prigodice se dogodi i kakvo predstavljanje knjige pa sudjeluju različiti, među kojima i teolozi, tu i tamo bude i koji od njih na TV ili u nekom drugom mediju, ali uglavnom je takvih istupa malo. Prate se pojedini biskupi koji imaju što reći, ali i oni za koje mediji unaprijed znaju da će izjaviti nešto oko čega će se moći dalje glodati. 

Ipak, čast nekim svećenicima, teolozima i biskupima koji iskaču iz prosjeka. Jedan od njih je i riječki nadbiskup Uzinić čije javno djelovanje zaista pobuđuje zanimanje javnosti, a pritom je on redovito dijaloški otvoren sugovornik. U tom pogledu ne bih mogao previše pozitivno govoriti o dobrome dijelu teologa ex professo, posebice ne o zagrebačkima, jer se stječe dojam da je njima tamo gdje jesu i kako jesu – uglavnom dobro. A to je pozicija koja dugoročno dovodi do toga da postanu samozadovoljni, a posljedično i irelevantni. Stječe se stanovit dojam da mi kao Crkva općenito postajemo nevažni. A i to je, barem s naše strane, rezultat nedovoljno prihvaćenog i proučenog nauka i smjernica Drugog vatikanskog koncila koji nas trajno upućuje na naš svijet i na našu konkretnu javnost.

• Bili ste aktivni kreator i dionik prisustva Crkve u medijskom prostoru početkom demokratizacije devedesetih godina (sjetimo se samo „Katoličkih vidika“ na Radio Rijeci). Danas, više od trideset godina nakon toga, kako ocjenjujete prisustvo Crkve u svijetu medija u nas? 

Neka ne zvuči neskromno ovo što ću sada reći, već molim da se razumije kao ilustracija. Poznato je, barem nekima, da sam, osim na „Katoličkim vidicima“ u Rijeci,  svojevremeno bio ravnatelj IKE i Tiskovnog ureda HBK te da su me mediji, s nepravom jer nisam obnašao tu službu, tretirali kao glasnogovornika HBK. Bilo kako bilo, nedavno sam, pomislivši da ne bi bilo loše prikupiti barem ono što je objavljeno u našim društvenim i crkvenim tiskovinama, bilo da je riječ o intervjuima, esejima, prikazima ili izjavama, i u samo tri mjeseca prikupljanja toga materijala, došao do impozantnog broja kartica tih tekstova. A i sam sam se začudio o čemu sve nisam bio pitan i što sve nisam komentirao! Zbilja, od Zlikavaca do abortusa, od dužih blagdanskih eseja do političkih i društvenih pitanja kakva su izbori, Haški sud ili Stepinac pa sve do homoseksualaca, izbora pape, medijskog djelovanja Crkve ili Memoaidsa i sličnih pitanja – toliko je toga bilo o čemu sam pisao ili govorio!

Ne znam je li došlo do zamora javnosti, ali posljednjih desetak godina zanimanje za vjerska pitanja u društvenome tisku zaista je više nego prepolovljeno, ako ne i gotovo zanemareno. Zašto? Najvjerojatnije zato jer nam je bilo ili nezgodno ili ispod časti ili nismo imali vremena ili smo pak smatrali da to mora učiniti netko drugi – i mediji su naprosto izgubili zanimanje za te teme. Možda ih, kad smo i dobili priliku, nismo znali ni pravo artikulirati, tko zna? Naravno, nije to samo naša krivnja. I mediji prate svjetska gibanja pa se smije reći da je zanimanje za Crkvu ograničeno uglavnom u slučajevima kad je riječ o kakvom skandalu ili o nekom izrazitom događaju vezanom uz Papu ili nekog biskupa. Mislim da smo propustili priliku biti relevantni sugovornici, u zgodno i nezgodno vrijeme (uostalom, tako bih nekako, pozivajući se na sv. Pavla, i nazvao tu eventualnu knjigu svojih medijskih istupa – Zgodno i nezgodno!). A to je isto kao i pomoći nekome ili ne pomoći. Jedno je snatriti o tome kako bi bilo dobro pomoći nekom (po mogućnosti dalekom), a drugo kad ti netko pokuca na vrata, zove te u kasni sat, oduzima ti dragocjeno vrijeme baš kad trebaš završiti neki članak (za napredovanje u gradusu i statusu!)… Pomogni onda kad te netko moli i treba, a ne kad bude negdje, nekom virtualnom i dalekom (koji ti nikad neće dodijavati molbom da mu pomogneš!). Daj intervju ili izjavu kad te netko traži! Ne skrivaj se iza autoriteta ovoga ili onoga i zauzmi stav. E, toga se bojimo – zauzimanja stava! Slično kao i na medijskoj sceni događa se i na drugim planovima. Katkad kao da je na djelu fuga mundi – bijeg od svijeta! 

I onda nam se dogode molitelji na trgovima, za čije nakane vjerujem da su poštene i vjerojatno dobre te da među moliteljima ima jako puno dobrih i čestitih ljudi i vjernika, ali koji na takav način izražavaju svoju religioznost da postaju s jedne strane čudni i samim katolicima, a s druge strane i nekom vrstom lakmus-papira koji prokazuje nakane onih drugih koji protestiraju i izvikuju ružne parole. Nešto je (pasivno)agresivnog i u takvim stavovima. Sve ako su izraženi i na način molitve. Valjalo bi zamisliti što bi se dogodilo da si svi uzmu za pravo moliti na javnim trgovima, od muslimana do svjedoka Jehove, od Hare Krišne do new age poklonika. Bojim se da je, samo na drukčiji način, prekopiran obrazac Povorke ponosa: Ne priznate nas i ne prepoznajete. E, sad ćete vidjeti tko smo mi! Ako baš pravo sudimo, valja reći da je i to, kao i tradicionalizam, import. Ovaj put iz Poljske.

• Svećenik ste Krčke biskupije, dugo ste vremena djelovali u Rijeci, poznajete crkveni i društveni kontekst naše metropolije. Kako ga procjenjujete u odnosu na ostatak Hrvatske? Vidimo danas da krajevi koji su obilovali duhovnim zvanjima poput Vaše matične biskupije nisu više tako plodni. Što vidite ipak kao znakove nade za budućnost Crkve na ovom prostoru? 

Uvijek su znak nade mladi ljudi. Vidim da postoji nemali broj mladih ljudi koji još imaju ideale. Oni su svjetlo koje vidim u ovom času. Ako ga mi ne potamnimo. Nedostatak duhovnih zvanja velik je problem. Još prije tridesetak godina o tome sam pisao i predviđao da će ono što se  tada događalo na Zapadu vrlo brzo doći i k nama. Još sad nekako i „krpamo“ te naše rupe, no za deset-dvadeset godina bit će velik problem. Svojevremeno je biskup Limburga, onaj znameniti Kamphaus, koji jedini nije pristao povući potpis na sudjelovanja katolika u poznatima Savjetovalištima za trudnice, izjavio da u budućnosti, što se Njemačke tiče, vjernici više neće biti organizirani po župama nego po duhovnim centrima. Vjernika je sve manje, ali će ih uvijek biti i ti koji budu okupljat će se u duhovnim centrima kakvi su pojedini samostani ili neki drugi centri koji će se konstituirati. Kad mislim na moju Krčku biskupiju sumnjam da je to budućnost, barem što se centara tiče – jer izumiru mala mjesta i nominalno sadašnje župe – ali ostat će gradovi i neka veća mjesta, a Providnost će u budućnosti pokazati što ćemo moći i morati učiniti da organiziramo pastoral za to vrijeme i te ljude. 

No, ono o čemu možda malo vodimo računa, a situacija nas sili da na to mislimo, jesu izbjeglice i strani radnici. Sada ih već u Hrvatskoj ima više stotina tisuća i pitanje je koliko smo uopće sposobni evangelizirati kad smo stoljećima bili fokusirani na čuvanje malog stada. A morat ćemo prihvatiti i tu zadaću. Događa nam se mijena koje nismo dovoljno svjesni, no na to su upozoravali neki koji su vidjeli dalje od svojeg dvorišta. Naime, svojevremeno je švicarski kapucin i misionar Walbert Bühlmann, pišući o budućnosti Crkve, govorio kako se Opća crkva mora odreći svoje eurocentričnosti i daleko se više orijentirati na drugi i na treći svijet. Iz toga nam je svijeta došao i papa Franjo i naš eurocentristički, kazuistički i juridički kršćanski um već ga postavlja u pitanje! Toliko o čitanju „znakova vremena“!

• Pozorni ste pratitelj kršćanskog izričaja u umjetnosti, odnosno plodnog susreta vjere i kulture u glazbi, arhitekturi, književnosti i dr. Što biste rekli o odnosu suvremenog čovjeka prema vjeri izraženoj u umjetnosti danas? Možete li nam otkriti što Vas osobno u tome kontekstu posebno ispunja i pobuđuje Vaš interes? 

Upravo obavljam reviziju svojih dviju knjiga koje bi uskoro trebale izaći u Kršćanskoj sadašnjosti. Jedna je posvećena unutarcrkvenim temama i naslovljena je „Ni tamjan ni dogmatika“ u kojoj progovaram o raznim aktualnim temama iz crkvenog život u odnosu na aktualnu društvenu zbilju, a druga nosi naslov „Kroz odškrinuta vrata postmoderne“, koja se bavi odnosom vjere i kulture. Moje je zanimanje još od gimnazijskih dana bilo usmjereno upravo tome odnosu. Pišem općenito o umjetnosti, o književnosti, likovnim umjetnostima, o odnosu vjere i umjetnosti, o tome što čini sakralnost nekog djela i sličnim temama, a što nije sustavni i programatski znanstveni diskurs već je riječ o ogledima, recenzijama, kritikama i crticama koje sam pisao posljednjih tridesetak godina. Pišem dakako i o glazbi, dotičem se i nekih znanstvenih tema i nekako zaokružujem to svoje bavljenje odnosom vjere i kulture i onime što je u tome suodnosu važno i vrijedno. A što se tiče mojih preferencija, mislim da je pjesništvo bilo dosta naglašeno u jednom razdoblju života. Zatim sam se bavio šansonom, izdao tri CD-a vlastitih skladbi, a u posljednje vrijeme pišem dosta likovnih kritika i ponešto govorim na otvaranjima izložbi slika. U svakom slučaju, ni u mirovini ne mirujem, a umjetnost shvaćam kao najsnažniju sugovornicu vjeri te se i zbog toga bavim njome.

• Sjećamo se Vaših kritika glede sakralne arhitekture i činjenice da u izgradnji nekih crkava na prostoru naše metropolije (npr. N. Bašić i crkva u Udbini) nismo iskoristili šansu da budemo originalni? 

Ne bih ponavljao svoje stavove. Jest, propustili smo neke velike prilike. Žalim za njima i žalim što nismo iznašli mogućnost da se realizira, konkretno, taj projekt akademika Nikole Bašića, čovjeka koji je jedini od naših arhitekata pozvan na Venecijanski bienale. Prevladao je malograđanski strah od navodnog masonskog znaka, a zato što se nije čitala ideja do koje je Bašić došao reducirajući visok, uzak limeni krov ličkih crkava. Ta je crkva, da je realizirana, prema Ocjenjivačkome sudu u kojem sam i ja sudjelovao, trebala predstavljati neku vrstu prijelomnice u sakralnoj arhitekturi, no prevladao je stav mjesnog biskupa i tu stajem. Moglo se i daleko bolje no faksimilski obnavljati porušene crkve. Moglo se, boljom suradnjom, doći i do daleko kvalitetnijih rješenja moderne sakralne arhitekture, da je bilo suradničkog duha. A u mojoj matičnoj Krčkoj biskupiji, sada to javno ovdje kažem, bio je zaista okupljen velik broj ljudi od struke koji su imali sjajnih ideja za uređenje krčke katedrale. No sve je nažalost zapelo jer su se konzervatori postavili kao nepremostiva prepreka. Oni u crkvama žele održavati muzeje, a ne vide da je crkva tijekom stoljeća poprimala uvijek nove sadržaje i naglaske i da ju je to tijekom stoljeća učinilo tako živom i privlačnom. Sada su oni kočničari nečega što nužno zahtijeva obnovljena liturgija Drugog vatikanskog koncila. Kako vidimo, kočničara Koncila ne fali ni s te strane!!! Sapienti sat!